Čitanje nije prirodna ljudska sposobnost. Govor jest. Čitanje je kulturna tehnologija koja zahtijeva dugotrajno učenje i redovitu praksu. Ljudski mozak nije evolucijski prilagođen čitanju; prilagođava mu se kroz odgoj i vježbu. Ako te prakse nema, sposobnost dubinskog čitanja slabi.
Profesori na elitnim sveučilištima poput Harvarda, Oxforda i Stanforda sve češće upozoravaju da današnji studenti čitaju manje cijelih knjiga nego prethodne generacije te imaju više poteškoća s dugotrajnim čitanjem zahtjevnih tekstova. U nekim studijskim programima moguće je diplomirati i bez opsežnog čitanja knjiga, jer se značajan dio studijskih obveza temelji na člancima, kraćim tekstovima i drugim izvorima. Slične trendove primjećujemo i kod nas. To nije samo pitanje školskih navika, nego šire kulturne promjene.
Veći dio ljudske povijesti ljudi su živjeli u usmenoj kulturi. Svijet su razumijevali kroz pripovijesti, pjesme, poslovice i sjećanje. Znanje se prenosilo od čovjeka do čovjeka, s generacije na generaciju. Pismo je bilo iznimka, a ne pravilo. Zatim je došla kultura knjige. S njom se u društvu učvrstilo nešto što danas uzimamo zdravo za gotovo: dugotrajna koncentracija, tiho čitanje, linearno mišljenje i sposobnost praćenja argumenta od početka do kraja. No što ako je doba masovne pismenosti bila tek kratka epizoda u ljudskoj povijesti?
To pitanje nije samo akademsko. Društvene mreže, pametni telefoni i umjetna inteligencija mijenjaju način na koji dolazimo do informacija, kako komuniciramo i možda čak kako mislimo. Moguće je da svjedočimo prijelazu koji je po svojoj važnosti usporediv s prijelazom iz usmene u pisanu kulturu prije tisućljeća.
Kako su pismo i knjiga promijenili ljudsko mišljenje
Marshall McLuhan među prvima je upozorio da mediji nisu samo prijenosnici sadržaja, nego mijenjaju i način na koji ljudi doživljavaju svijet. Njegova poznata rečenica „medij je poruka“ znači upravo to: oblik komunikacije često utječe na društvo više nego sadržaj koji prenosi.
Walter Ong kasnije je tu misao razvio u utjecajnom objašnjenju prijelaza iz usmene u pisanu kulturu. U knjizi Orality and Literacy pokazao je kako je pismo promijenilo način mišljenja i stvorilo uvjete za razvoj znanosti, prava, birokracije i modernih država.
Čitanje nije samo vještina. Ono je način organiziranja uma. Pismenost je ljude naučila razmišljati slijedom, analizirati argumente, uspoređivati tekstove i graditi složene sustave znanja. Nije slučajno da su se sveučilišta, znanost i moderne demokracije razvile upravo u svijetu masovne pismenosti.
Zašto je čitanje više od prikupljanja informacija
Američki politički teoretičar Don Herzog na čitanje gleda kao na poseban oblik razgovora s odsutnim sugovornikom. Kada čitamo, učimo strpljenju, tumačenju i suočavanju s nejasnoćama. Tekst ne odgovara odmah. Ne prilagođava se našim željama. Ne možemo ga prekinuti komentarom ili pitanjem. Zahtijeva trud. Upravo se u tome krije njegova vrijednost. Čitanje nas prisiljava da uđemo u misaoni svijet nekoga drugoga i u njemu ostanemo dovoljno dugo da ga razumijemo. Često se susrećemo s idejama koje nam se ne sviđaju ili ih ne razumijemo. Upravo zato možemo proširiti vlastito razumijevanje svijeta.
Danas se, međutim, sve veći dio naše komunikacije odvija drukčije. Društvene mreže, aplikacije za dopisivanje i umjetna inteligencija navikavaju nas na komunikaciju koja je brza, responzivna i razgovorna. Pitamo i dobivamo odgovor. Prigovaramo i dobivamo pojašnjenje. Tekst se prilagođava nama. Knjiga to nikada nije činila. Kako upozoravaju zagovornici teorije o ponovnom usponu usmene kulture, digitalna komunikacija sve više poprima obilježja razgovora, iako se odvija preko zaslona. Možda zato sve manje čitamo, a sve više komuniciramo. Ta razlika nije nevažna. Razgovor potiče reagiranje. Čitanje potiče promišljanje. Upravo je taj pomak od razumijevanja prema reagiranju jedan od razloga za pojavu koju sam u jednoj drugoj kolumni nazvao „usponom neukih mišljenjaka i vladavinom budala“.
Vraćamo li se usmenoj kulturi?
Ong je još osamdesetih godina prošlog stoljeća predvidio pojavu koju je nazvao „sekundarnom oralnošću“. Elektronički mediji trebali su nas djelomično vratiti u svijet usmene komunikacije, ali na tehnološki višoj razini. Upravo se to događa danas. Podcasti zamjenjuju knjige. Videozapisi zamjenjuju članke. Glasovne poruke zamjenjuju elektroničku poštu. TikTok, YouTube i Instagram daju prednost govoru, licu, emociji i trenutačnoj reakciji.
Naravno, ljudi i dalje čitaju i pišu. No središnji položaj pisane riječi u javnom životu više nije samorazumljiv. Sve više informacija primamo slušanjem i gledanjem. U mnogim aspektima ponovno postajemo usmeno društvo.
To nije povratak u prošlost. Nova oralnost je globalna, digitalna i povezana mrežama. Milijuni ljudi mogu istodobno slušati isti razgovor ili gledati isti video. Tehnologija je nova. Neke komunikacijske navike, međutim, postaju iznenađujuće stare.
Kako umjetna inteligencija mijenja odnos prema znanju
Umjetna inteligencija dodatno ubrzava taj proces. Prvi put nakon izuma pisma čovjek može pristupiti znanju bez čitanja u tradicionalnom smislu riječi. Umjesto da otvori knjigu ili članak, postavlja pitanje. Umjesto da prati argument od početka do kraja, dobiva sažetak. Umjesto da sam piše, diktira. Razgovor postaje sučelje za pristup znanju.
To je iznimna prednost. Znanje postaje dostupnije ljudima koji nemaju vremena, sposobnosti ili motivacije za dugotrajno čitanje. No istodobno se postavlja pitanje može li sažetak u potpunosti zamijeniti proces razumijevanja?
Čitanje nije samo prikupljanje informacija. Ono je i intelektualna vježba. Kada čitamo duži tekst, učimo pratiti slijed argumenata, prepoznavati proturječja, razlikovati dokaz od mišljenja te održavati pozornost čak i kada tekst nije odmah zanimljiv. To nisu samo čitateljske vještine. To su intelektualne i građanske vrline.
Zato medijska pismenost danas više nije samo pitanje razlikovanja činjenica, informacija i dezinformacija. To je i pitanje hoćemo li sačuvati sposobnost dubinskog čitanja i razumijevanja složenih tekstova. U svijetu beskrajnih sažetaka, kratkih videa i razgovora s algoritmima upravo ta sposobnost postaje jedan od najvažnijih oblika intelektualne samostalnosti.
Zašto javna rasprava postaje sve emocionalnija
Prijelaz iz čitateljske prema razgovornoj kulturi ima i političke posljedice. U svijetu knjige možemo napasti argument, a da ne napadnemo čovjeka. Argument možemo prosuđivati odvojeno od osobe koja ga je zapisala. Tekst postoji samostalno i uvijek ga možemo ponovno pročitati, analizirati i osporiti.
U usmenijim oblicima komunikacije to je razdvajanje teže. Govornik i njegove riječi pojavljuju se zajedno. Važno postaje tko govori, kako govori, kome pripada i kakvu emocionalnu reakciju izaziva. Argument se brže pretvara u sukob osobnosti, identiteta i pripadnosti.
Društvene mreže, a sve više i umjetna inteligencija, navikavaju nas upravo na takav oblik komunikacije. Više se ne susrećemo prvenstveno s tekstovima, nego s ljudima, reakcijama, komentarima i neprekidnim razgovorima. Komunikacija postaje izravnija, osobnija i također emocionalnija.
Ako je kultura knjige poticala promišljanje, distancu i strpljenje, nova razgovorna kultura potiče responzivnost, prisutnost i trenutačno reagiranje. Zato ne iznenađuje što i javna rasprava postaje sve „vruća“: manje usmjerena na argumente, a više na ljude koji ih iznose.
Što dolazi?
Možda je najveća pogreška sadašnje promjene promatrati prvenstveno kao pad čitanja. Čitanje jest važno, ali vjerojatno nije središnje pitanje. Središnje pitanje jest da se nakon približno pet stoljeća dominacije tiskane riječi prvi put ozbiljno mijenja komunikacijsko okruženje u kojem se oblikuju ljudski um, javnost i društvene institucije.
To ne znači da se vraćamo u prošlost. Digitalna oralnost nije ista kao oralnost Homerova doba. Nikada u povijesti nije bilo moguće s nekoliko riječi prizvati gotovo cjelokupno ljudsko znanje, kao što to omogućuju današnji sustavi umjetne inteligencije. Upravo zato je sadašnji trenutak toliko neobičan. Prvi put živimo u svijetu u kojem pristup znanju postaje lakši, dok sposobnost dubinskog razumijevanja možda slabi.
No nešto drugo ipak znamo. Rasprave o čitanju, zabranama telefona u školama, ograničavanju društvenih mreža za maloljetnike i utjecaju umjetne inteligencije nisu odvojene priče. I u svojim prethodnim kolumnama o moralnoj panici oko pametnih telefona, digitalizaciji i umjetnoj inteligenciji nastojao sam pokazati da pojedinačne tehnologije nisu najvažnije. Važnije je pitanje kako mijenjaju komunikacijsko okruženje u kojem nastaju naše navike, naše institucije i naš javni um. Upravo se ondje odlučuju dugoročne posljedice tehnoloških promjena. Možda budućnost ne pripada ni usmenoj ni pisanoj kulturi. Možda ulazimo u nešto treće: društvo razgovora s algoritmima.
Još ne znamo kakve će biti posljedice tog prijelaza. Kao što ljudi u Gutenbergovo vrijeme nisu mogli predvidjeti modernu znanost, nacionalne države ili demokraciju, tako ni mi još ne razumijemo u potpunosti svijet koji nastaje pred našim očima. No znamo da prvi put nakon izuma pisma pristup znanju više nije nužno povezan s čitanjem. Zato pitanje budućnosti nije što će znati strojevi. Pitanje je što ćemo znati mi ljudi.