Kapital više nije ono što je nekada bio. Riječ koju obično povezujemo s novcem tijekom posljednjih je desetljeća dobila brojna nova značenja. Stoljećima je označavala ponajprije imovinu i sredstva za proizvodnju. Zatim je francuski sociolog Pierre Bourdieu upozorio da ljudi ne raspolažu samo ekonomskim, nego i kulturnim, socijalnim i simboličkim kapitalom. Američki ekonomisti Theodore Schultz i Gary Becker pokazali su da najveće bogatstvo organizacija nisu strojevi, nego ljudi, pa se uvriježio pojam ljudskog kapitala. Poslovne su znanosti potom razvile i pojam intelektualnog kapitala, a britanska sociologinja Catherine Hakim tom je popisu dodala čak i erotski kapital. Ne u prenesenom, nego u doslovnom značenju riječi: kao spoj tjelesne privlačnosti, seksipila, šarma, društvenih vještina, stila i seksualne privlačnosti koji pojedincu može donositi društvene i ekonomske koristi. Popis različitih oblika kapitala očito još nije zaključen. Satya Nadella, glavni izvršni direktor Microsofta, predlaže još jedan: tokenski kapital.
Od novca do znanja
Naziv pomalo zavarava. Tokenski kapital nema nikakve veze s kriptovalutama ili digitalnim novcem. Riječ je o sljedećem razvojnom stupnju intelektualnog kapitala organizacije. Ako je intelektualni kapital sve ono znanje koje organizacija čuva u dokumentima, priručnicima, bazama podataka, patentima i iskustvima svojih zaposlenika, tokenski je kapital znanje kojim se zna koristiti i umjetna inteligencija. Razlika je slična onoj između knjižnice i knjižničara. Knjižnica čuva znanje, ali sama ne odgovara na pitanja. Knjižničar zna u tom znanju pronaći odgovor, povezati ga s novim informacijama i primijeniti ga u praksi. Intelektualni kapital knjižnica je organizacije. Tokenski kapital nastaje kada to znanje počne djelovati.
Kada umjetna inteligencija na temelju dokumenata, projekata, prijašnjih odluka i svakodnevnih iskustava pomaže pripremati analize, tražiti rješenja, odgovarati na pitanja i podupirati donošenje odluka. Znanje tako više nije samo pohranjeno. Ono postaje aktivan suradnik organizacije.
To, naravno, ne znači da ljudi postaju suvišni. Nadella zagovara upravo suprotno. Tvrdi da će ljudski kapital u doba umjetne inteligencije postati još dragocjeniji. Umjetna inteligencija sama ne postavlja ciljeve, ne procjenjuje posljedice svojih odluka i ne preuzima odgovornost. Potrebni su joj ljudi koji je usmjeravaju, provjeravaju i daju joj smisao. Bez ljudske prosudbe, iskustva i mašte čak i najmoćniji modeli samo računaju – „računala se vrte ukrug”. Rasprava o umjetnoj inteligenciji zato je često pogrešno postavljena. Nije riječ o natjecanju između čovjeka i stroja, nego o pitanju suradnje. Kao što parni stroj nije ukinuo ljudski rad, nego ga je korjenito promijenio, tako ni umjetna inteligencija ne ukida važnost ljudskog kapitala. Ona prije svega mijenja način na koji znanje nastaje, čuva se i stvara novu vrijednost.
Zašto se bojimo novih strojeva
Kada se pojavi nova tehnologija, prva je reakcija često strah. Tako je bilo već na početku industrijske revolucije krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća, kada su engleski luditi razbijali strojeve jer su u njima vidjeli prijetnju svojem radu i načinu života. Paradoks tehnoloških revolucija jest u tome što im se u pravilu najviše protive upravo oni koji su u starom svijetu najuspješniji. Među najodlučnijim protivnicima strojeva nisu bili najlošiji radnici, nego često upravo najvještiji majstori – osposobljeni tkalci, pletači i drugi obrtnici čije su ručne vještine desetljećima bile izvor njihova ugleda i prihoda. Strojevi su počeli obavljati upravo ono u čemu su oni bili najbolji.
Danas slične strahove izaziva umjetna inteligencija. Među najsuzdržanijima prema njoj često su upravo pripadnici profesija čija je temeljna zadaća stvaranje, prenošenje i primjena znanja. Mnogi učitelji, profesori i drugi pedagoški djelatnici u digitalizaciji, pametnim uređajima, društvenim mrežama i umjetnoj inteligenciji vide obezvređivanje svojega rada jer tehnologija može preuzeti dio poslova koji su dosad pripadali isključivo njima. Međutim, problemi s kojima se školstvo danas suočava – od porasta nasilja u školama do pada plaća i društvenog ugleda učiteljskog poziva – imaju malo veze s tehnološkom revolucijom. Njihovi su uzroci ponajprije društveni, politički i organizacijski. Kao što parni stroj nije ukinuo potrebu za dobrim obrtnicima, tako ni umjetna inteligencija ne ukida potrebu za dobrim učiteljima. Ona prije svega mijenja prirodu njihova rada. Bit će manje rutinskog prenošenja informacija, a tim će važnijima postati tumačenje, kritičko mišljenje, odgoj, nadahnuće i sposobnost da u mladima probude znatiželju.
Zato je tužno promatrati borbu protiv digitalizacije, pametnih telefona, društvenih mreža i umjetne inteligencije u školama – najnoviji oblik ludizma u dvadeset prvom stoljeću. U školama nam ne treba manje tehnologije, nego više njezine promišljene i odgovorne primjene. U suprotnom mlade ne pripremamo za svijet u kojem će živjeti i raditi. Protjerivanje digitalnih tehnologija iz škola, naime, ne smanjuje razlike u znanju, nego ih povećava. Ako škola ne poučava suvremena znanja i vještine, učenici postaju još ovisniji o predznanju koje donose od kuće. Upravo zato obiteljsko okruženje ponovno postaje presudno.
Nije slučajno što znanje jezika, osobito materinskog i engleskog, slabi, a pismenost opada – ali ne kod svih jednako. Djeca iz obrazovanih i poticajnih sredina i kod kuće nauče čitati i pisati, a prije svega zavole čitanje. Isto vrijedi i za računala i s njima povezana znanja: što ih škola više odbacuje, to važnijima postaju predznanje i usporedno obrazovanje kod kuće.
Zabrane nisu razvoj
I upravo ovdje naša lokalna rasprava postaje gotovo tragikomična. Dok drugdje razmišljaju o tome kako umjetnom inteligencijom stvarati novu vrijednost, mi ponajprije raspravljamo o tome kako je ograničiti. Pametne telefone zabranjujemo u školama, društvene mreže prikazujemo gotovo isključivo kao opasnost, a umjetnu inteligenciju najradije bismo udaljili što više od učitelja i učenika. Kao da je budućnost moguće zaustaviti uredbom.
Koliko su takvi pokušaji jalovi, pokazuju iskustva drugih zemalja. U Australiji su, primjerice, mlađima od 16 godina zakonski ograničili pristup društvenim mrežama, ali praksa pokazuje da više od 85 posto mladih uspješno zaobilazi ta ograničenja. Slična iskustva imam sa studentima iz Kine i Rusije, zemalja poznatih po ograničavanju pristupa različitim međunarodnim platformama: studenti u pravilu uvijek pronađu zaobilazni put. Kada odrasli pokušavaju mladima administrativnim zabranama zatvoriti put do tehnologije, mladi obično znaju više o tome kako ih zaobići. Slično su prije stoljeća i pol u viktorijanskoj Engleskoj upozoravali na opasnosti čitanja romana, osobito među djevojkama, tvrdeći da kvare duh i štete tijelu. I tada uzalud.
Zamislimo da je Kraljevstvo Ašanti na području današnje Gane u vrijeme prve industrijske revolucije odlučilo zabraniti parni stroj, dok su europske sile njime pokretale tvornice, željeznice i brodove te podčinjavale svijet. Takva zabrana ne bi zaštitila Ašante od posljedica industrijalizacije. Naprotiv, još bi povećala tehnološku i gospodarsku nadmoć onih koji su novu tehnologiju razvijali i primjenjivali.
Prije industrijske revolucije razlike u razvijenosti među pojedinim dijelovima svijeta ni izdaleka nisu bile toliko velike kao poslije. Upravo je industrijalizacija nekim državama omogućila trajan gospodarski rast, dok je druge ostavila daleko iza njih. Danas nam se može dogoditi nešto slično. Svijet ubrzano gradi digitalni i tokenski kapital, a mi prečesto raspravljamo ponajprije o tome kako se od njih zaštititi.
Naravno, potrebna su nam pravila. Potrebni su nam zaštita privatnosti, zaštita djece i odgovorna primjena umjetne inteligencije. Ali zaštita ne smije postati zamjena za razvoj. Budemo li nove tehnologije ponajprije zabranjivali, možda ćemo doista smanjiti neke rizike. Istodobno ćemo propustiti najveću gospodarsku i društvenu priliku našega vremena.
Prije mnogo stoljeća bogatstvo je značilo zemlju. Zatim strojeve. Poslije ljude i njihovo znanje. Danas ulazimo u razdoblje u kojem će presudno biti prije svega koliko ćemo znanja uspjeti pretvoriti u tokenski kapital. Bojim se da većina čitatelja uopće ne poznaje taj pojam. Već to mnogo govori o tome gdje smo i koliko zaostajemo. Previše. Vrijeme je za buđenje.