Iz škola koje je Marija Terezija zamislila kao tvornice discipline i poslušnosti zakoračili smo u digitalni svijet u kojem vladaju neuki mišljenjaci i prijeti vladavina budala. Stoljećima su nas učili sjediti mirno i šutjeti, sada nas algoritmi tjeraju na beskrajno vikanje i razmetanje egom. Između tišine bez misli i buke bez znanja rađa se društvo koje više ne zna ni sumnjati ni slušati.
Škola je milost i prokletstvo. Za našu relativnu razvijenost moramo zahvaliti Mariji Tereziji, koja zapravo nikada nije bila carica-vladarka naših zemalja, nego carica-konzort (supruga), kada je njezin muž Franjo I. Lotarinški 1745. izabran za cara Svetog Rimskog Carstva. Njezin nepotpuni naslov bio je Marija Terezija, božjom milošću carica Rimljana, kraljica Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Galicije i Lodomerije, nadvojvotkinja Austrije, vojvotkinja Burgundije, Brabanta, Štajerske, Koruške i Kranjske, markgrofica Moravske, vojvotkinja Luksemburga te Gornje i Donje Šleske, kneginja Švabije, markgrofica Svetog Rimskog Carstva, grofica Habsburga, Flandrije, Tirola itd. Njezino veličanstvo je 1774. u našim krajevima uvelo obveznu šestogodišnju osnovnu školu, koja je u 19. stoljeću u Sloveniji (u austrijskoj monarhiji) postala osmogodišnja, dok su u Hrvatskoj (u ugarskoj monarhiji) šestogodišnju uvodili sporije i pri njoj ostali.
Marija Terezija uvela je obveznu osnovnu školu da bi stvorila pismene, korisne i lojalne podanike koji bi jačali državu i gospodarstvo te bili manje pod utjecajem Crkve. Važna sastavnica škole bilo je uvođenje radnih navika i discipline, koje su bile ključne za gospodarsku modernizaciju. Od seljaka je trebalo napraviti radnike. Dok prvi žive s prirodom, drugi žive po satu. Za rad u tvornici važni su disciplina i poslušnost, točnost, racionalna uporaba vremena i uniformnost – sve ono što naše škole proizvode i danas. Prvi razredi osnovne škole namijenjeni su prije svega tome da djecu nauče doći u pravo vrijeme, sjesti i sjediti mirno i tiho koliko god sati je potrebno. To je bit školskog reda još i danas. Osam godina osnovne škole, četiri godine srednje i možda još tri, četiri, pet ili više godina sveučilišta. Većina mladih prolazi kroz najmanje petnaest godina treniranja discipline: dođi na sat, sjedni i šuti. A kada izdrže svu tu torturu, s druge strane školskog plota, tamo gdje je ostatak svijeta, dočekamo ih sa zgražanjem da ne znaju smisleno govoriti naglas, javno nastupati, surađivati i preuzimati osobnu odgovornost – ukratko, da ne vladaju onim radnim vještinama koje se u jeziku suvremenih kadrovika zovu »meke vještine«.
S obitelji sam pola godine proveo u Kaliforniji, gdje su djeca išla u prvi i treći razred osnovne škole. Za američko školstvo inače mislim da je njegova kvaliteta kroz vrijeme školovanja obrnuto proporcionalna s našim: na početku je poprilično loše, potom se kroz razine poboljšava i tako na kraju dolazimo do doktorskih programa koji su najbolji na svijetu. Kod nas je obratno. Dakle, američke osnovne i srednje škole akademski doista nisu bogznašto. Ali kulturno proizvode posve drugačije ljude nego naše. Dok mi djecu kalupimo, uniformiramo i discipliniramo (doduše sve manje uspješno), Amerikanci ih otvaraju: većinu vremena u školi moja su djeca, iako su došla s osnovnim znanjem engleskog jezika, provela stojeći i govoreći. Ne samo da je nakon pola godine njihov engleski bio odličan, nego su zauvijek pobijedili sram od javnog nastupa. Pola godine bilo je dovoljno da u toj dimenziji kulture postanu Amerikanci. Na tome sam zahvalan. Biti sposoban javno govoriti, imati glas, važna je društvena vrlina.
Dolaze vremena kada nije moguće šutjeti, jer prijeti da će sve otići k vragu. Nije istina da su društvene mreže naplavile nepregledne mase neukih mišljenjaka, koji ne znaju ništa ni o čemu i ne znaju napraviti ništa, ali moraju izražavati svoja besmislena uvjerenja, jer je njihovo blebetanje jedina potvrda njihove biti. Ne: mislim, dakle jesam; blebećem, dakle jesam. O tome je, u doba pojave masovnog tiska prije sto godina, pisao španjolski filozof José Ortega y Gasset. Radi se o fenomenu mase i njezinih medija, digitalizacija je možda dodala samo ubrzanje.
Ako školama što zamjeram, a prošao sam ih sve do kraja i još dalje, a i sam već godinama predajem kod nas i u svijetu, onda je to što ustrajavaju na starim obrascima ex cathedra. U originalu ex cathedra znači papino proglašavanje svetih istina. Učitelji su potom prisvojili taj pojam za svoje ponavljanje napisanog gradiva, koje nije sveta istina, ali ga se učenici, đaci i studenti moraju učiti napamet. Uvijek postoje neki glupi razlozi zašto bi bilo važno da se u školi uči napamet. Sam sam zaboravio manje-više sve što sam morao znati ponoviti iz glave. Ono što bi se u školi doista trebalo učiti nisu istine, nego sumnja. Moderna epoha nije započela ponavljanjem Platona i Aristotela, nego metodičkom sumnjom u sve što se znalo. Tako je započela moderna industrija i tako je započela i moderna demokracija: ne vjerom u vladare, nego nepovjerenjem u svaki oblik moći, koji je potrebno uravnotežiti protumoći da ne prijeđe u tiraniju. Slijepa vjera u političare najkraći je put u diktaturu; bojmo se političara koji žele da ih volimo.
Oni koji znaju i umiju – sumnjaju; oni koji su uvjereni čvrsto stoje iza svojih mišljenja i spremni su ih se držati i braniti te ih nametati drugima svom silom i bez srama. Neuki mišljenjaci imaju nevjerojatnu potrebu širiti svoje gluposti, a pri tome se ne znaju razgovarati. Njihov jezik često je obična kloaka. Mrze sve koji se s njima ne slažu i to postaje poseban problem. U društvu rastu netrpeljivost i mržnja, a nitko ne zna odakle i zašto te što s tim učiniti.
No ne radi se samo o pojedinim neukim mišljenjacima koji blebeću u prazno. Radi se o širem društvenom fenomenu, u kojem se stara disciplina školstva susreće s novom anarhijom društvenih mreža. Jedni nas uče tišini i poslušnosti, drugi nas tjeraju na vikanje i razmetanje egom. Rezultat je kultura u kojoj istodobno nemamo dovoljno znanja da bismo se trezveno razgovarali o stvarnim problemima i previše napuhanog samopouzdanja da bismo uopće htjeli slušati druge.
Ako školstvo proizvodi uniformirane pojedince koji ne znaju sumnjati, a digitalni mediji proizvode beskrajne govornike bez sluha za dijalog, tada smo uhvatili najtoksičniju kombinaciju oba svijeta. Umjesto društva razuma, kritičnosti i dijaloga dobivamo društvo buke, predrasuda i mržnje.
Zato nije dovoljno da djecu učimo sjediti mirno i učiti napamet, niti je dovoljno da im dopustimo neograničeno blebetati u prazno. Trebamo škole koje uče sumnjati, raspravljati, slušati i argumentirati – sve ono što zovemo »meke vještine«, a što su zapravo najtvrđe temeljne vještine demokracije.
Jer vladavina budala nije ni sudbina ni prirodni zakon. Ona je posljedica toga kako (ne)učimo i (ne)slušamo. Ako budemo znali graditi kulturu sumnje i dijaloga, obuzdat ćemo uspon neukih mišljenjaka. Ako to ne učinimo, morat ćemo se pripremiti na pravu vladavinu budala.