Dok nas mediji i tehnološki proroci upozoravaju na svijet bez rada, koji će umjetna inteligencija obavljati umjesto nas, stvarnost pokazuje suprotnu sliku: rada će biti više, a ne manje. Pitanje budućnosti nije koliko će poslova ostati, nego kakvi će biti – hoćemo li u njima biti slobodniji ili pod većom kontrolom, bolje plaćeni ili još iscrpljeniji, hoćemo li raditi da bismo živjeli ili živjeti da bismo radili.
Strah od gubitka posla
Posljednjih se godina širi strah da ćemo zbog umjetne inteligencije ljudi ostati bez posla. Računala i roboti će nas, tvrde proroci tehnološke apokalipse, jednostavno zamijeniti, preuzeti sve odlučivanje u svoje mreže i izbaciti nas kao nepotrebne. Ray Kurzweil, Googleov futurist, predviđa da će tehnološka singularnost – trenutak kad umjetna inteligencija nadmaši ljudsku – nastupiti oko 2045. godine. Elon Musk (Tesla, SpaceX), Sam Altman (OpenAI) i Demis Hassabis (DeepMind) vjeruju, pak, da ćemo umjetnu opću inteligenciju, koja će kvalitativno nadmašiti današnje generativne modele, dosegnuti već 2030-ih.
Skeptičan sam. Ne vjerujem da strojevi mogu zamijeniti ljudski mozak, koji je mnogo više od živog kalkulatora. Pripadam onoj školi koja umjetnu inteligenciju vidi kao dopunu i proširenje naših sposobnosti, a ne kao prijetnju čovječanstvu. Ako se ikada i uništimo, za to nam neće trebati umjetna inteligencija – ljudska je sasvim dovoljna. Nuklearne glave u rukama svjetskih vođa dovoljan su dokaz. I, nažalost, mnogo vjerojatniji.
Više rada, ne manje
Istina je da će se mnogi poslovi promijeniti ili nestati, kao što su nestali i mnogi nakon izuma parnog stroja. No kao i tada, i danas vrijedi: rada neće biti manje – naprotiv, bit će ga više. Problem, dakle, nije količina rada, nego njegova kvaliteta. Pravo pitanje nije hoćemo li imati posao, nego kakav posao ćemo imati. Hoće li poslovi biti bolji ili lošiji? Hoće li ljudi biti autonomniji ili više nadzirani? Hoće li biti bolje plaćeni ili jeftinije iskorištavani? Hoće li biti zadovoljniji ili izgorjeli?
Već danas imamo krizu rada – ne zato što ga je premalo, nego zato što ga je previše, pogrešno raspoređenog i često loše organiziranog. Uvozimo radnike jer domaćih nema dovoljno za sve potrebe. Industrija se automatizira, ali zato brzo rastu potrebe za ljudima u uslužnim djelatnostima: u zdravstvu, njezi, socijalnoj skrbi, pomoći u kući.
I ne samo tamo – svugdje nedostaje dobrih električara, vodoinstalatera, zidara. To su najteži, najviše ljudski poslovi – oni koji se tiču svakoga od nas. Tko ne bi želio da je dobro zbrinut kad se razboli, da njegovi roditelji provode starost u udobnosti i dostojanstvu, da mu dostavljeno jelo donese ljubazna osoba s osmijehom? No ti su poslovi podcijenjeni, slabo plaćeni i često loše vođeni. Svi imamo kod kuće moćna računala, ali nijedno od njih još ne zna promijeniti žarulju ni odčepiti odvod.
Kako smo poziv pretvorili u zamku
Kako ćemo dobro ili loše živjeti u budućnosti uvelike će ovisiti o tome hoćemo li znati učiniti zanimanjima, o kojima ovisi naša osobna i društvena dobrobit, privlačnima i dostojnima i za one koji ih obavljaju. U posljednjim smo desetljećima uspjeli i školstvo dovesti na koljena. Nekada je učiteljski posao bio ugledno zanimanje poziva; danas je za mnoge tek prekarna zamka. Najbolji učenici više se ne upisuju na nastavničke fakultete; a i oni koji ih završe, masovno odlaze u druge sektore. Slično se događa u zdravstvu: medicinske sestre napuštaju bolnice i traže posao među policama u trgovinama. Ako smo sustave koji odgajaju buduće generacije i brinu za nas kad smo bolesni ili nemoćni učinili neprivlačnima, što to govori o našoj sposobnosti uređivanja svijeta rada? Umjetna inteligencija pri tome nam neće ni osobito pomoći ni odmoći. Ozbiljan razgovor o radu, poslovima i njihovu smislu morat ćemo obaviti sami.
Dvojno breme žena
Uz to se napokon moramo pogledati u ogledalo i kad je riječ o ravnopravnosti spolova. Zapadnim društvima nije uspjelo pravedno uključiti žene u svijet plaćenog rada. Djevojke su danas u mnogim zemljama obrazovanije od mladića, ali društvene norme i dalje nalažu da se “ne pristoji” ako žena zarađuje više od muža. Čak i ondje gdje roditelji dijele brigu o djeci, društvo još uvijek očekuje da majka bude ta koja će se brinuti za dom, školu, njegu i sigurnost. Rezultat su usporene ili prekinute karijere, nevidljiv rad i preopterećenost. Natalitet ne pada zato što su žene postale sebične, nego zato što nisu glupe. Društvo im je s emancipacijom podmuklo nametnulo dvostruki rad. To su prave granice rasta.
Globalni paradoks rada: 996
Dok se na Zapadu bojimo da ćemo zbog umjetne inteligencije raditi manje, drugdje rade više. U Indiji i Kini poznata je magična formula 996 – od devet ujutro do devet navečer, šest dana u tjednu. To nije izmišljotina, nego svakodnevica milijuna zaposlenih u tehnološkim tvrtkama, tvornicama i uslugama. Tamošnji radnici – ali i njihovi poslodavci – takav ritam ne doživljavaju kao iskorištavanje, već kao normu uspjeha: dokaz predanosti poslu, tvrtki i vlastitim ambicijama.
Tko misli da je to znak nerazvijenosti, vara se. Takav radni režim već se preselio iz azijskih gospodarstava u Silicijsku dolinu, gdje je digitalizacija najviša i gdje je umjetna inteligencija uopće nastala. Upravo tamo, gdje bismo očekivali automatizaciju i oslobađanje vremena, kult rada postao je još snažniji. U tvrtkama koje razvijaju najnaprednije algoritme sasvim je uobičajeno da se radi danju i noću, a vikend znači tek priliku za dodatne “opuštene” radne sate u coworking prostorima.
Elon Musk postao je simbol te radne etike na steroidima. Od zaposlenih očekuje 80-satne radne tjedne i “manični osjećaj hitnosti”. Sam daje primjer: u kriznim razdobljima u Tesli ili SpaceX-u često spava u tvornici ili uredu i radi i do 120 sati tjedno. Povremeno objavi da je u “ratnom načinu” rada (wartime mode) – radi sedam dana u tjednu, noću spava na kauču, danju vodi više tvrtki istodobno: X (bivši Twitter), Teslu, SpaceX i svoje nove AI inicijative. Godine 2022. Twitterove je urede čak pretvorio u spavaonice.
Trend nije ograničen na tehnološke centre. Prodire i u Europu. Početkom listopada u Grčkoj su štrajkali protiv pokušaja vlade da zakonski uvede mogućnost 13-satnog radnog dana – službeno zbog “fleksibilnosti”, a u praksi zbog pritiska na konkurentnost. Da, u članici Europske unije, 2025. godine.
Kvaliteta rada, kvaliteta života
Umjetna inteligencija obećavala je da će nas osloboditi monotonih poslova i omogućiti nam više kreativnosti, ali stvarnost je često suprotna: tjera nas u sve brže, raspršenije i teže nadzirane oblike rada. Uredi su se pretvorili u otvorene aplikacije, rad u stalnu povezanost, a odmor u smetnju. Tehnološke platforme doista su omogućile nove oblike organizacije rada i korisnicima donijele iskustva koja su nedvojbeno bolja – od rezervacija hotela i prijevoza do naručivanja hrane (Booking, Uber, Wolt…). No s druge strane stvorile su novi oblik prekarijata, gdje je fleksibilnost tek druga riječ za nesigurnost. Posebno za mlade to znači da nemaju mogućnosti za financijsku stabilnost, za profesionalni rast, za pouzdane prihode koji bi omogućili ulazak u svijet odraslih – onih koji mogu planirati budućnost, uzeti kredit za stan ili si jednostavno priuštiti mirno stvaranje obitelji. Svaka tehnologija ima svoju dobru i lošu stranu; mi smo ti koji biramo što i kako ćemo s njom činiti.
Zato se moramo prestati pitati hoćemo li imati posao, jer odgovor već znamo – imat ćemo ga. Pitati se moramo kakav posao ćemo imati.