U zaljevu Lučica na Kornatu supruga i ja u posljednjih smo devet godina proveli 189 dana, a s posljednjih sedam koji nas još čekaju bit će ih ukupno 196. Prije toga proveli smo oko 200 dana na obližnjoj Ravnoj Siki. Još mnogo prije toga jedrilicom smo po Jadranu plovili barem 500 dana. U međuvremenu se našao i pokoji hotel u Istri, ali i poneki duž obale sve do Dubrovnika. Pojoda na Visu, Tik Tak na Murteru, Bibić iznad Skradina, Boškinac na Pagu, Damir i Ornella u Novigradu… Sve redom iznimna mjesta.…
Napisao sam to samo kako bih se prisjetio koliko sam kuna, a sada i eura, uglavnom sa zadovoljstvom potrošio duž obale koja, objektivno, ima najveći potencijal na svijetu. Potencijal koji postaje razoran ako se ne ostvari razumno brzo. Zakon fizike i društva. I to je srž vrlo osobne priče s poukom koja se većini neće svidjeti. Znam da se neće svidjeti ni dragoj prijateljici Ani, ali ona me neće cenzurirati. Znam i to.
Priča je vezana uz Kornat. Marinu i njegovu devedesetdvogodišnjem ocu Titu čagljevi su pobili sve ovce, preostale je iscrpila suša, a država je gotovo potpuno zabranila ribolov. Zato danas, iako svakoga dana bace mrežicu koja im je još dopuštena, često ne ulove ni dovoljno za marendu, a kamoli za nas, koji kao najmoprimci kuće često tužno pogledavamo prazan roštilj i povremeno ga utješimo kojom uzgojenom ribom iz Sali. (Obećavam da je ovo najduža rečenica u tekstu!) Napomena: ove su se godine lovci konačno malo ozbiljnije okomili na čagljeve pa nakon mnogo godina u blizini ponovno viđamo dvije (sic!) ovce.
A to što Marino više ne smije ribariti kao nekada, premda je jedan od rijetkih koji na Kornatu žive gotovo cijele godine, najteže je pitanje ovog teksta i ostavljam ga za kraj.
Počet ću s konobom Levrnaka, koju vidimo iz naše borove oaze. Povremeno do nje odveslam na SUP-u, a nekoliko smo puta otišli onamo brodom na večeru i za kraj pojeli njihov izvrstan sorbet. Levrnaku je prije nekoliko dana, kao i gotovo cijeli Jadran, pogodio nagli meteorološki cunami. Konoba je vrlo aktivna na Facebooku pa je objavila snimku mora koje prodire u restoran i doseže gotovo do stolova. Facebook sam napustio prije nekoliko godina, ali Darinka mi je pokazala komentare. Gotovo svi bili su ne samo zluradi nego i uvredljivo grubi, kako prema vlasniku konobe tako i prema jahtašima koji se ondje vezuju.
Iskreno govoreći, mol ispred konobe doista privlači pozornost. Jahte koje ondje pristaju svake su godine sve veće. Trideset stopa danas je sasvim uobičajena duljina. Nastavi li se taj trend, procjenjujem da će vezovi uskoro postati premaleni za najveće jahte.
Kada sam od 1987. do 2000. često sidrio u Levrnaki, na mjestu današnje konobe stajala je koliba u kojoj se povremeno mogao dobiti sendvič, ali je uglavnom bila zatvorena. Sudeći prema reakcijama Hrvata koji su napali objavu na Facebooku, upravo je to njihov ideal turističke ponude za posjetitelje koji skupo plaćaju već sam ulazak u nacionalni park, a o cijeni hrane da i ne govorimo.
Polako dolazim do prve poante. Vlasnik Levrnake od vukojebine je napravio uzorno privezište, dovoljno malo da ne narušava idilu zaljeva. Uz njega je podigao arhitektonski izvrsno osmišljenu konobu s kuhinjom koja opremom i uređenjem nadmašuje kuhinje mnogih restorana s Michelinovim zvjezdicama. Svake godine zapošljava konobare i drugo osoblje na razini kakva se rijetko susreće u restoranima na grčkim otocima, a kamoli u Dalmaciji. Jelovnik je, posve očekivano, lokalno utemeljen, a hrana izvrsna. Jer, lijepo molim, kada bi netko na Kornatima ponudio nešto neočekivano i nelokalno, ni to ne bi valjalo. Napomena: čak je i umak od wasabija uz hladna predjela na granici prihvatljivoga, premda je u svakom pogledu izvrstan.
Hrana je izvrsna ne samo meni nego, očito, i drugima. Kako znam? Vezovi su svake godine puni. Jahtaši svojim novcem odlučuju o sudbini čovjeka koji je ulagao, radio i sve održavao i tijekom zime. Vraćajući se iz godine u godinu, oni pokazuju ima li s Levrnakom nešto pogrešno, a ne anonimna gunđala na društvenim mrežama.
Kupci, dakle, odlučuju o sudbini ulagača.
I time dolazimo do drugog dijela priče.
Lučica je malen zaljev, slabo zaštićen od maestrala i juga, s morskim dnom nepovoljnim za sidrenje. Tek rijetke jedrilice i manji motorni brodovi ondje prenoće. Zato, osobito vikendom, u zaljev dojure lokalci u gliserima i bace sidro, po mogućnosti tik ispred našega malog mola. Ako „prikladna” glazba nije treštala već dok su jurili prema zaljevu, uključe je čim se usidre, pod uvjetom, naravno, da je ne nadjača dječja vriska.
Kada kažem „lokalci”, ne mislim samo na Hrvate nego i na Slovence. Znate već: „Jadran je i naš!”
Primjećujete li? Ponovno je riječ o vlasništvu. Čija su 42 kilometra slovenske jadranske obale? More uz dalmatinsku obalu sigurno nije slovensko. A čije je onda?
Budući da je riječ o javnom dobru, upad došljaka koji imaju puno pravo usidriti se nekoliko metara ispred našeg nosa, premda je ostatak zaljeva potpuno prazan, doživljavam kao besplatno upoznavanje s običajima domorodaca, a time i kao dodatnu vrijednost boravka u nacionalnom parku. Darinka se sa mnom ne slaže te gestikuliranjem i drugim znakovima krši njihovo pravo na javno dobro. Tako uspije otjerati ponekog stranca, ali ne i domoroca. Jer ovo je ipak naše.
Kada poslije pitamo čuvare nacionalnog parka, koji povremeno dolaze provjeriti jesu li vlasnici plovila platili ulaznicu, ne zabranjuje li zakon sidrenje na manje od 100 ili barem 50 metara od obale, potvrde nam da zabrana postoji, ali da protiv prekršitelja ne mogu ništa poduzeti.
Ne mogu ništa učiniti ni ako su preglasni, a još manje ako se netko priveže uz privatni mol jer se on nalazi unutar šest metara obalnog pojasa koji je javno dobro. Sami su otoci, međutim, u privatnom vlasništvu pa postoji i zakon prema kojem se njima smije hodati samo označenim stazama (sic!), i to uz dopuštenje vlasnika.
Zaključak je zapravo vrlo jednostavan. Kada se zna tko je vlasnik, privatno vlasništvo postaje meta napada. Kada je riječ o javnom dobru, protivnicima privatnog vlasništva oči zasuze od ganuća. Ako nekom domorodcu ljubazno predložimo da se usidri malo dalje, riskiramo barem verbalni napad, a jednom je gotovo došlo i do fizičkoga. Jer more je javno dobro, dok se mir u privatnoj kući, koji u tišini nacionalnog parka pošteno plaćamo, smatra izrazom neoliberalne grabežljivosti. Iz istog je razloga na udaru kavijarskih komunista i Levrnaka: privatno je vlasništvo, premda po zapravo niskoj cijeni pruža izvrsnu uslugu, pa i mnogima od tih istih kavijarskih komunista.
Levrnaka je jeftina?!
Da. Kornati su biser. Večera za dvoje u izvrsnoj konobi ondje ne bi trebala stajati 300 eura, nego dva ili tri puta više. Pritom bi vlasnik, suočen sa stalnom konkurencijom sličnih objekata, morao neprestano ulagati trud kako bi zadržao goste. Jer okruženje je važno. U naselju prepunom „apartmana”, nakaznih inačica onoga što bi apartman trebao biti, ne možete nuditi noćenje u hotelu s pet zvjezdica za 2.000 eura. Da, cjelokupna je hrvatska turistička ponuda, s obzirom na prirodne ljepote, prejeftina, a s obzirom na uređenost infrastrukture, preskupa. Levrnaka nije samo dobra konoba nego i dio infrastrukture koji podiže vrijednost cijelih Kornata. „Apartmani” duž obale po cijeni od 50 eura za noć dio su infrastrukture koji obara cijene svim ostalim pružateljima usluga, a ponajprije umanjuje vrijednost obale i mora.
Vlasnici na brzinu izgrađenih apartmana niske kategorije polako će izumrijeti. Upravo su oni najviše pogođeni padom potražnje, dok su vrhunski hoteli znatno popunjeniji, a potražnja za kvalitetnim uslugama veća. Srećom, sitni će špekulanti zaglaviti sa svojim promašenim ulaganjima. No posljedice već danas osjećaju oni koji znaju što rade, žele raditi i spremni su ulagati. Među njima su vlasnik Levrnake i naš Marino, koji se o kućici u osami brine kako treba, istodobno vodeći borbu s vjetrenjačama, odnosno s „čuvarima javnog dobra”.
A što je s ribama? Tvrdim li da bi u Jadranu bilo više ribe kada bi more bilo privatizirano? Da. Vlasnicima bi bilo u interesu dogovoriti se o načinu upravljanja, a dogovor bi postigli mnogo brže od birokrata u Zagrebu. (U ovom trenutku Ana počinje razmišljati je li ovaj tekst u skladu s njezinom uredničkom politikom.)
A što je s nacionalnim parkom?
Kornati su već sada gotovo u cijelosti u privatnom vlasništvu. Dajte vlasnicima pravo da svojom imovinom upravljaju u skladu s vlastitim interesima i u dogovoru sa susjedima. Nacionalni park kao javna institucija trebao bi im pružati stručnu podršku i pokazivati kako najbolje očuvati nevjerojatnu prirodnu vrijednost njihovih otoka i mora koje ih okružuje. Nijedan vlasnik neće biti toliko glup da uništava vlastitu imovinu. S druge strane, jasno je da se nijedan birokrat koji je prema zakonu dužan skrbiti o javnom dobru o njemu ne može brinuti kao vlasnik. Čuvari nacionalnog parka sigurno se trude, ali djeluju u skladu s političkim smjernicama osmišljenima u uredima. Kada „javnim dobrom” upravlja netko tko nije njegov vlasnik, vrijedi ona stara: lako je tuđim kurcem gloginje mlatiti. (Oprostite na rječniku.)
Gunđala na društvenim mrežama vikala bi da je riječ o uništavanju javnog dobra. Ja tvrdim suprotno: to je jedini način da se priroda očuva, a da Hrvatska istodobno s manje turista zarađuje znatno više. Hrvatska je obala toliko jedinstvena da je i polovica sadašnjeg broja gostiju previše. Jadran nije Disneyland. Jadran su ribarska sela s lokalnom konobom i nekoliko vrhunskih apartmana po cijeni od 300 eura po osobi za noć, s batlerom, brodom i sličnim „sitnicama”. Jadran su hoteli Four Seasons, Aman, Six Senses, One&Only i Mandarin Oriental… Svi s privatnim plažama, pri čemu će prihodi od koncesija lokalnom stanovništvu omogućiti uređenje vlastitih, božanstvenih plaža pa više neće morati piliti ograde oko onih hotelskih.
Jadran traži ukidanje koncepta javnog dobra te priznavanje prava i odgovornosti (!!!) stvarnih vlasnika, koji riskiraju vlastitu imovinu, a svojim uspjehom ne pune samo vlastite novčanike nego i blagajne lokalnih zajednica s kojima žive i surađuju.
Završna napomena! Prije nego što me optužite za slovenski paternalizam, moram skrušeno priznati da odnos prema privatnom vlasništvu u Sloveniji nije ništa bolji. Štoviše, još je gori. Već sam dao naslutiti i da su suvremeni slovenski „pomorci” po svojem ponašanju usporedivi s dalmatinskima.
P. S.
Još jedan jednostavan uzročno-posljedični niz: povećanje koncesijskih naknada za čarterska plovila za najmanje 100 posto. Radikalno poskupljenje čartera. Manje čarterskih gostiju željnih tulumarenja. Manji pritisak na okoliš i manje onečišćenja. Više ribe.