Politike je danas više nego ikada prije. Političke izjave glavna su tema televizijskih dnevnika, internetskih portala i društvenih mreža. Gotovo da više nema područja života koje se ne bi moglo proglasiti političkim pitanjem. Kao da je politika progutala cijeli naš svijet: čak i kultura, sport i znanost vrijede ponajprije onoliko koliko pridonose političkoj borbi. Pa ipak, čini se da prave politike nikada nije bilo manje.
Taj paradoks belgijski politolog Anton Jäger u knjizi Hyperpolitics opisuje pojmom hiperpolitike. Njegova je teza da živimo u vremenu neprestane političke mobilizacije koja, međutim, sve rjeđe vodi prema stabilnim političkim strukturama, dugoročnim programima ili zajedničkim projektima. Politika se pretvara u neprekidno stanje uzbuđenosti.
Od masovne politike do upravljanja
Jäger razvoj suvremene demokracije dijeli na četiri razdoblja. Prvo, razdoblje masovne politike, počelo je krajem 19. stoljeća širenjem biračkog prava, usponom masovnih stranaka i uključivanjem radničke klase u politički život, a vrhunac je dosegnulo u desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata. Stranke, sindikati, crkve, zadruge i najrazličitije udruge povezivali su pojedince u zajednice. Ljudi nisu bili samo birači koji su povremeno odlazili na birališta, nego članovi organizacija u kojima su se susretali, raspravljali te oblikovali svoje vrijednosti i interese. Politika je bila spora, konfliktna i ideološki podijeljena, ali je stvarala trajne veze i institucije preko kojih su ljudi sudjelovali u zajedničkom djelovanju.
Nakon pada Berlinskog zida 1989. i završetka Hladnog rata nastupilo je razdoblje postpolitike. Činilo se da su veliki ideološki sukobi završeni te da liberalna demokracija i tržišno gospodarstvo više nemaju ozbiljnu alternativu. Umjesto političkih vizija, u prvi su plan došli stručnjaci, učinkovito upravljanje i gospodarski rast. U Sloveniji je takvu politiku utjelovljivao Janez Drnovšek, koji je državu vodio kao pragmatičan upravljač usmjeren na stabilnost, postupnost i uključivanje u europske integracije. U Hrvatski je sličnu ulogu poslije preuzeo Ivo Sanader, koji je izvana modernizirao HDZ te zemlju približavao Europskoj uniji i NATO-u. Poslije se pokazalo da se iza slike uspješnog upravljanja skrivao opsežan sustav korupcije. Ključne odluke sve su češće predstavljane kao tehnička pitanja pa smo raspravljali ponajprije o tome kako što učinkovitije upravljati društvom, a ne više o tome u kakvom društvu želimo živjeti.
Kada publika zamijeni članstvo
Financijska kriza 2008. razotkrila je granice takvog upravljanja i otvorila vrata antipolitici. Povjerenje u političke, financijske i medijske elite poljuljalo se, stare stranke počele su gubiti članove i birače, a zahtjevi za novim licima i alternativama ustaljenim institucijama postajali su sve glasniji. Na ulicama su se pojavili prosvjedni pokreti, a na izborima nove snage koje su obećavale neposredniju demokraciju i obračun s otuđenim elitama. Iz tog su razdoblja izrasli Syriza u Grčkoj, Podemos u Španjolskoj i Pokret pet zvijezda u Italiji, kao i brojni lijevi i desni populistički pokreti. Povezivalo ih je ponajprije uvjerenje da postojeća politika više ne predstavlja ljude.
Slično se dogodilo u Sloveniji i Hrvatskoj. Uoči gotovo svakih slovenskih izbora pojavio se novi politički spasitelj sa svojom strankom: Zoran Janković, Miro Cerar, Marjan Šarec i naposljetku Robert Golob. U Hrvatskoj je prekretnicu označio uspon Živog zida, a utjelovio ga je Ivan Vilibor Sinčić, koji je na predsjedničkim izborima 2014. bez snažne organizacije i razrađenog programa osvojio 16,4 posto glasova. Nakon njega došli su Most, Ivan Pernar, Mislav Kolakušić i drugi politički došljaci. Nekada je političar morao izgraditi stranku, oblikovati program i pridobiti članstvo. Sada je bilo dovoljno izgraditi publiku.
U početku se to činilo kao povratak politike. Ljudi su se ponovno zanimali za javna pitanja, prosvjedovali, osnivali pokrete i zahtijevali promjene. Teme o kojima su prije stručnjaci odlučivali iza zatvorenih vrata vratile su se na ulice i trgove. Nakon godina dosadnog upravljanja politika se ponovno činila živom. Ali dogodilo se nešto drugo. Energija se nije pretvorila u trajno političko djelovanje, nego u uvijek nove izljeve. Pokreti su se pojavljivali, pobjeđivali na izborima i raspadali. Nova lica ostarjela su brže od svojih fotografija na predizbornim plakatima. Birači, razočarani posljednjim spasiteljem, počeli su tražiti sljedećega. Politika nije postala demokratičnija, nego sve osobnija, trenutačnija i nepredvidljivija.
Danas živimo u hiperpolitici. Politički sukob više nije ograničen na izbore, parlamente i stranačka sučeljavanja, nego je postao trajno stanje svakodnevnog života. Gotovo svaka tema može se u trenutku pretvoriti u politički spor. Kulturna događanja, sport, epidemije, vremenske prilike, umjetna inteligencija, prehrana, povijest i jezik – sve postaje dijelom ideološke borbe. Neprestano nas se poziva da se opredijelimo i javno pokažemo na čijoj smo strani. Svaki događaj zahtijeva trenutačnu reakciju, svaka reakcija novo opredjeljivanje, a čak i šutnja može postati sumnjiva. Na prvi pogled, to je vrhunac demokracije. Nikada nije toliko ljudi tako često javno izražavalo političke stavove. Ali upravo se tu krije obrat: hiperpolitika nas neprestano mobilizira, a istodobno nas čini politički nemoćnima.
Što dolazi nakon hiperpolitike?
Dok se prepiremo oko svake izjave, stanovanje postaje sve skuplje, liste čekanja u javnom zdravstvu sve su dulje, javne usluge sve lošije, a mladi gube povovjerenje u budućnost. O velikim pitanjima – kako ćemo živjeti za dvadeset godina, kako ćemo odgovoriti na klimatsku krizu, kako ćemo se prilagoditi starenju stanovništva, kako ćemo očuvati javno zdravstvo, odakle ćemo dobivati energiju te kako će umjetna inteligencija promijeniti naš rad i život – raspravljamo iznenađujuće malo. Ta pitanja zahtijevaju znanje, strpljenje, pregovaranje i dugogodišnju ustrajnost. Hiperpolitika, međutim, zahtijeva odgovor do kraja dana.
Zato se najglasnije političke borbe često vode ondje gdje se može mnogo reći, a malo promijeniti. Prepiremo se o riječima, simbolima, povijesnim tumačenjima i osobnim propustima. Još uvijek nas zaokupljaju ratovi prošloga stoljeća, nastanak i raspad Jugoslavije, pitanje tko je bio s bijelima, a tko s crvenima, tko pod zvijezdom, a tko protiv nje. Kao da smo zaboravili da smo se prilikom osamostaljenja plebiscitarno našli na istoj strani. Stvarne odluke u međuvremenu sele se drugamo: stručnim tijelima, sudovima, središnjim bankama, europskim institucijama, velikim korporacijama i tehnološkim platformama. Građani dobivaju sve više mogućnosti za izražavanje mišljenja, a sve manje utjecaja na smjer razvoja. To je mračna tajna hiperpolitike: sve je političko, osim pitanja tko zapravo odlučuje. Tipično pitanje današnje politike više nije: Kakvo društvo i državu želimo za dvadeset godina? Tipičnije je pitanje: Tko je danas koga uvrijedio?
Što, dakle, slijedi nakon hiperpolitike? Prva je mogućnost još više istoga: neprekidan kulturni rat u kojem se mijenjaju teme, lica i mete, dok način djelovanja ostaje isti. Svaki novi sukob nakratko mobilizira javnost, a da pritom ne poveća njezinu sposobnost odlučivanja. Politika postaje niz izvanrednih događaja bez smjera i kraja.
Druga je mogućnost posthiperpolitika. Neprestana mobilizacija ne vodi nužno prema još većem angažmanu, nego može izazvati političku iscrpljenost. Ljudi se povlače jer više ne vjeruju da njihovo sudjelovanje išta mijenja, a odluke prepuštaju uskim elitama i tehnokratskim sustavima. Sukobi ne nestaju, ali nestaje volja da ih zajednički rješavamo. U posthiperpolitici sve je i dalje političko, ali politika više nikoga istinski ne zanima.
Postoji i treća mogućnost: da iz iscrpljenosti ne skliznemo u apatiju ili se vratimo postpolitici, nego izgradimo drukčiju politiku. Politiku koja svoju snagu ne mjeri brojem reakcija, nego sposobnošću da mobilizaciju pretvori u organizaciju, spor u odluku, a odluku u odgovornost. Za to nam treba manje novih lica i više trajnih institucija, manje spasitelja i više ljudi spremnih ustrajati i nakon što tema nestane s naslovnica.
Nijedna od tih budućnosti nije unaprijed određena. Ali opasnost je očita: nakon hiperpolitike možda neće uslijediti još više politike, nego njezin raspad. Neprestana mobilizacija može uništiti upravo onu sposobnost zbog koje politika postoji – da unatoč razlikama promišljeno odlučujemo o zajedničkoj budućnosti. Kada sve postane političko, politika nestaje.