Malo što mi olakšava roditeljstvo tako dobro kao mobilni telefon. Kada bih kasnio u vrtić ili u školu po djecu, mogao sam nazvati i smiriti kćer ili sina da stižem. Kada bi bili negdje vani, a posebno navečer, i nisu znali kako kući, mogli su me nazvati da ih pokupim. Ako me ikada zanima gdje su, mogu provjeriti na geolokacijskoj karti – u našoj obitelji dopuštamo si pratiti jedni druge i tako lakše koordiniramo svoje živote. Ako im treba novac, odmah im ga pošaljem. Možemo se uvijek nazvati i razgovarati, čak i vidjeti. Šaljemo si poruke, dijelimo objave. Za zabavu mogu čitati, igrati igre ili gledati videozapise i filmove. Mogu se družiti, hraniti, kretati i učiti. Zašto se onda širi moralna panika protiv mobilnih telefona, kao da će nam pokvariti djecu?
Pripadam generaciji koju su roditelji branili od televizora. On je poticao besposličarenje, kvario oči i prikazivao lažni svijet koji će nas sve iskvariti. Znalo se koliko dugo i u kojem vremenskom razdoblju smije gledati ekran, ovisno o dobi. To su bila vremena monopola linearne televizije, kada su svi gledatelji morali u isto vrijeme gledati iste programe. Uglavnom smo gledali više nego što smo smjeli i često onda kada nismo trebali: kasno navečer i noću. Pa smo ipak preživjeli.
Mlade su ugrožavali i drugi medijski posredovani sadržaji: rock glazba, stripovi, videoigre. Sva ta elektronska čuda navodno su potkopavala čitanje papirnatih knjiga, koje se danas smatraju jedinim svetim načinom dječje i mladenačke upotrebe vremena izvan igre u prirodi i pod budnim okom roditelja ili njihovih predstavnika. Elektronika je alkemija suvremenog doba, kojoj za užitak prodajemo svoje duše, kao što je Faust prodao svoju Mefistu. I ne prodajemo samo svoje duše, već i duše svoje djece.
Međutim, čitanje, osobito knjiga, u početku nije bilo namijenjeno mladima, a osobito ne mladim ženama. Kada se u osamnaestom stoljeću u Engleskoj proširilo čitanje beletristike, smatralo se napadom na pristojnost i zdrav razum, porokom koji navodi na ovisnost. Umjesto da potiče rad, poticalo je zabavu, a ležaljke su loše utjecale na razvoj mladih kostiju i mišića. Kritičari su putujuće knjižnice uspoređivali s bordelima i prodavaonicama alkohola. Čitanje je, dakle, općenito štetilo mladim ženskim dušama i tijelima. Čitanje je opasno za neobrazovane i nestabilne, jer potiče maštu, koja odvlači pažnju od stvarne stvarnosti. Nezreli čitatelji, a osobito čitateljice, mogu dobiti pogrešne ideje o tome kako se treba ponašati i razmišljati.
Čak se i Platon, prije više od dvije tisuće godina, prije izuma pokretnog tiska, žalio na čitanje i pisanje. Ponajprije zato što studenti mogu sami čitati i stoga sami stvarati značenja iz teksta, što nikako nije dobro jer im misli mogu skrenuti u pogrešnom smjeru. U cijelom tom negodovanju nad medijatizacijom, dakle posredovanju smisla kroz stvari, riječ je upravo o tome: o kontroli. Strah od pisma, knjiga i elektroničkih uređaja strah je od neovisnosti u interpretaciji koju donose korisnicima. U živom razgovoru uvijek možemo provjeriti misli li dijete (adolescent, a u osamnaestom stoljeću i žena) “ispravno”, inače ga ispravljamo. Moralna panika stoga ne proizlazi iz utjecaja medija na nezreli um, već iz ograničavanja utjecaja autoriteta na tumačenja onih koje smatraju “nezrelim”.
Ono što je karakteristično za moralne panike je pretjerana zabrinutost zbog nečega što se na kraju empirijski pokaže kao ne osobito štetno, možda čak i nimalo. Ljudi postaju neprijateljski nastrojeni prema predmetu moralne panike i svi se redom slažu s dijagnozom: da, ovo (knjiga, glazba, televizija, mobitel…) je problem. Iako glazba nije promijenila šezdesete godine dvadesetog stoljeća, društvene promjene promijenile su glazbu. Raspoloženje mase nije u pravom omjeru sa stvarnim stanjem i može biti hirovito – kad sam još u prošlom tisućljeću išao u osnovnu školu, oduzimali su nam kalkulatore jer su oni navodno kvarili našu prirodnu sposobnost računanja “iz glave”. Kad su moja djeca išla u školu u ovom tisućljeću, morao sam im kupiti prilično složene kalkulatore, jer bez njih nisu smjeli doći u školu. Sličnu sudbinu predviđam mobilnom telefonu ili onome što će ga naslijediti.
Mobilni telefon je najmanje telefon. Prvenstveno je prijenosno računalo koje nam pomaže živjeti. Stoga bi nam umjesto zabrane nošenja i korištenja mobitela u školama trebalo poučavanje i vježbanje njegovog najboljeg mogućeg korištenja. Ali ovdje nailazimo na novi problem: većina današnjih mladih o mobilnim telefonima zna više od roditelja i učitelja. To je dodatni razlog za moralnu paniku, jer korištenje od strane mladih ne samo da onemogućuje kontrolu nad sadržajima i njihovim značenjima, nego dodatno izražava preokrenutost našeg vremena, u kojem mlađi o mnogim stvarima znaju više od starijih. To je u suprotnosti s logikom svih autoriteta: roditeljstvo i obrazovanje ipak su temelji našeg društvenog poretka.
Što nam je, dakle, činiti? Odgovor je jednostavan. Umjesto stalnog poučavanja, morat ćemo se naučiti igrati. Sjećate li se još kako je prije nekoliko godina kupnja bilo kojeg uređaja dolazila s debelim knjigama uputa? Neki strojevi i danas imaju priložene upute. Pojavom Appleovog iPhonea i sličnih intuitivno jednostavnih uređaja, pisane upute su nestale. Novi uređaj jednostavno uzmemo u ruke i počnemo se igrati s njim, a on nas vodi do potrebne razine vladanja. Slično je s djecom. Ne dolaze s “on” ili “off” gumbima. Dobijemo ih u ruke i moramo se igrati s njima.
Medijatizirani svijet u kojem živimo je svijet koji nam nudi više slobode nego što su nam nudili “prirodni” svjetovi, u kojima je bilo puno međuljudskog druženja i nadzora. Mobilni telefoni poboljšavaju kvalitetu života svih, roditelja, djece i mladih. Vrlo malo ili nimalo nisu krivi za probleme odrastanja, kao što ni Google ni Wikipedia nisu uništili znanje. Ali ugrozili su knjižnice od cigle i enciklopedije u debelim knjigama. Vremena se mijenjaju, a mobilni telefoni i njihovi nasljednici donose još više virtualne i proširene stvarnosti, umjetna inteligencija, kojom su današnji mobilni telefoni već puni, otkriva svjetove o kojima smo nekada mogli samo sanjati.
Izazov s kojim smo zapravo suočeni i koji se skriva u srži svih moralnih panika jest kako se prepustiti struji, plivati, ne potonuti, i pritom još uživati.