Već sam mnogo puta pisala o svom roditeljskom putu, bilo onom klasičnom ili onom koji se tiče sasvim posebnog dijela odgoja djeteta s medicinskom dijagnozom.
Budući da sam već 11 godina roditelj, kroz metodu pokušaja i pogreške došla sam do nekih malih spoznaja koje su mi definitivno olakšale roditeljstvo i svakodnevicu kao mami koja je većinu dana s djecom. Uz majčinstvo radim još dva posla, ali oni su većinom navečer i vikendom pa sam s vremenom shvatila da mi upravo male stvari najviše olakšavaju dane.
1. Rutina, rutina i još malo rutine
Nevjerojatno je koliko djeca uživaju u rutini. Budući da kao djeca nemaju kontrolu nad mnogo toga, predvidljiva rutina daje im osjećaj sigurnosti i “kontrole” (iako je, naravno, roditelj uvijek taj koji vodi glavnu riječ). Osim što rutina smiruje djecu, i meni je kao roditelju lakše kada u glavi imam nekakav fiksni raspored i znam što će se kada dogoditi.
Kada djeca uvijek u isto vrijeme ustaju, jedu, idu na igru i na spavanje, gotovo da nema rasprava oko toga. A kada su oni dosadni dijelovi dana, poput oblačenja, hranjenja i higijene, jasno definirani, ostaje nam mnogo više vremena za zabavne i spontane trenutke jer nismo iscrpljeni raspravama i vječnim “još samo pet minuta”.
2. Predvidljivost u nepoznatim situacijama
Mi odrasli većinom uvijek znamo što će se dogoditi. Ako nas netko pozove na rođendan, imamo dovoljno iskustva da znamo kako će otprilike teći proslava, tko će biti tamo, što ćemo jesti i piti. Djecu, s druge strane, samo obavijestimo: “Obuj cipele, idemo na rođendan.”
Djeca tada često odmah uđu u obrambeni način rada jer nemaju pojma što će se dogoditi ni kamo točno idu. Zato sam počela odvajati nekoliko minuta kako bih im objasnila što ih čeka – koliko traje put, tko će biti tamo, što ćemo raditi, što ćemo jesti i slično. Kada otprilike znaju što mogu očekivati, naše putovanje prolazi mnogo mirnije, a i njihov boravak na događajima bude bez velikih ispada i protestiranja.
3. Nahranjeni, naspavani i čisti
Ovo je sveto trojstvo kojem su me učile moja mama i svaka patronažna sestra koju sam imala dok su djeca bila novorođenčad. No te potrebe ne prestaju završetkom novorođenačkog razdoblja. Zapravo, i ja sama, sa skoro 40 godina, najbolje se osjećam kada sam naspavana, sita i čista. 😊 Zato su to tri stvari na koje uvijek pazim.
Ako je kraj dana i svi su umorni, ne očekujem previše od njih jer je to vrijeme za opuštanje, a pola sata prije večere definitivno nije vrijeme za rasprave. Ako idemo na izlet ili neki događaj, prije toga uvijek pojedemo kuhani obrok jer su puni trbuščići najbolji recept za suradnju, a usput ćemo izbjeći posezanje za brzom hranom. Nitko nije sretan kada ima zapetljanu kosu ili ljepljive ruke pa je higijena također jedan od prioriteta i uvijek pazim da su u čistom okruženju i čistoj odjeći. Vrijeme spavanja kod nas je, ovisno o dobi djeteta, između 18:30 i 20 sati. Nakon 20 sati nijedno dijete više nije izvan svog kreveta, a većina već čvrsto spava. To nam omogućuje da se ujutro probude bez budilice i dovoljno rano da se svi u miru spremimo za školu i posao. Kada su ispunjeni svi ti uvjeti, ma koliko banalno zvučali, djeca postaju mali, suradljivi anđeli.
4. Ponos i ljubav uvijek i svugdje
Svijet je okrutno i hladno mjesto, a djeca to upoznaju već polaskom u školu. Čak ni njihovi mali prijatelji nisu uvijek ljubazni i dragi, a kamoli ljudi koje će tek upoznati tijekom života. Zato kod kuće pokušavam stvoriti okruženje ljubavi i mira, u kojem moja djeca znaju da su voljena, željena i da smo ponosni na njih – ne samo na njihovo trenutno ponašanje, nego na njih kao osobe.
Možda sam malo teatralna, ali gotovo svaki dan zastanem usred nečega što radim, pogledam ih i glasno kažem: “Ma kako sam baš JA dobila tako predivnu djecu!” Čak i kada imamo težak dan, posvađamo se, povisimo ton, a ja maštam o bijegu od kuće 😄, prije spavanja svakome od njih kažem da ih beskrajno volim i da sam ponosna na njih. Teatralno ću gotovo svakodnevno uzviknuti: “Ma kako si ti tako sladak/slatka? Ne mogu vjerovati svojim očima!” Kad kažu nešto pametno, što je, iskreno, vrlo često, u šoku zastanem, ispustim krpu iz ruku i odglumim mini srčani udar od ponosa. Mojoj djeci to je smiješno, ali u njihovim malim očima uvijek vidim onaj mali tračak ponosa jer kroz mene oni gledaju sebe.
5. Iskrenost i postavljanje vlastitih granica
Moj život je 90 % posvećen mojoj djeci. Čak i poslovi koje radim odvijaju se u vrijeme kada oni gotovo ni ne primijete da radim išta drugo osim što se brinem za njih. Iskreno, to zna biti jako iscrpljujuće i ponekad pomislim da ću, ako još jednom čujem prepričavanje YouTube videa koji je snimio njihov trenutačni idol… (ubaci nasumičnu intruzivnu misao 😅).
Zato sam odlučila da ne moram tako živjeti. Svojoj djeci iskreno kažem: “Slušat ću satima ako imaš neki problem, izazov ili želiš nešto važno podijeliti sa mnom. Ali YouTube videi koje ti voliš meni su dosadni i molim te nemoj mi ih prepričavati.” Nakon što cijeli dan provedem s njima i čujem riječ “mama” otprilike 5638 puta, treba mi kratko vrijeme za dekompresiju. Zato svaku večer nakon večere moj muž preuzima brigu o djeci, a ja odem kratko odmoriti, čitati ili samo ležati u mraku. To mi pomaže da napunim baterije za nastavak dana, ali i da djeca shvate kako mama ima svoje granice i da joj je potrebno vrijeme za sebe. Jer, kao što sam već mnogo puta napisala – ne može se točiti iz prazne čaše.
6. Ne mora svaki dan biti savršen
Ovo mi je možda bila i najteža lekcija. Dugo sam mislila da dobra mama svaki dan kuha zdravo, sve stiže, uvijek je strpljiva, kuća joj je uredna, a djeca nasmijana. Istina je potpuno drugačija.
Postoje dani kada večeramo jaja, kada razbacane igracke samo gurnem u neki ormar “do sutra”, kada se meni jednostavno ne da igrati ili kada svi zajedno jedva čekamo da taj dan završi. I znate što? To je sasvim u redu. Djeci neće ostati u sjećanju savršeno složen veš ni oprani prozori. Pamtit će kako su se osjećali kod kuće, jesu li bili sigurni, jesu li bili voljeni i jesu li imali kome ispričati kako im je prošao dan. A to je, barem meni, puno važnije od savršenstva.
Roditeljstvo nije skup velikih, spektakularnih odluka. Ono se uglavnom sastoji od stotina malih izbora koje ponavljamo svaki dan, nekad ih napravimo odlično, nekad potpuno promašimo, a najčešće smo negdje između. I možda baš zato mislim da ne postoje savršeni roditelji, nego samo oni koji svaki dan iznova pokušavaju biti malo bolji nego jučer.
Ako sam kroz ovih jedanaest godina išta naučila, onda je to da djeci ne trebamo biti savršeni. Trebamo im biti prisutni, dosljedni, zagrljaj kada je teško i sigurna luka kojoj se uvijek mogu vratiti. Sve ostalo su samo sitnice. A upravo te sitnice na kraju naprave najveću razliku.