Od kad znam za sebe, imala sam snažnu želju postati majka. Oduvijek sam voljela malu djecu i često se šalim da su me od prerane odluke da imam djecu „spasili” brat i sestra iz drugog braka mog tate, koje sam dobila kada sam već izlazila iz teenagerskih godina. Tada su postali cijeli moj svijet i njihovih se prvih koraka i miljokaza sjećam, vjerujem, jednako jasno kao i njihovi roditelji. Danas moja sestra živi u Nizozemskoj, deset je godina bliže mojoj kćeri nego meni i njezin je najveći uzor.
Budući da imam troje djece ispod deset godina, jedno ću razdoblje ovdje preskočiti – pubertet – jer s time (još) nemam iskustva. S obzirom na pozitivan ton ovog teksta, možda je i bolje tako, jer slušajući priče starijih roditelja, čeka me jedan uzbudljivi rollercoaster.
Pa krenimo…
Novorođenče
Nema baš ništa ljepše od novorođene bebe. Iako je od mog zadnjeg novorođenčeta prošlo dvije godine, sasvim se jasno sjećam tog nježnog, tihog razdoblja u kojem je moje dijete većinom spavalo, a ja sam kao opčinjena brojala njezine sitne prstiće i trepavice. Mazni miris mlijeka i malene bebice ispunio je svaki kutak našeg doma, a svaki put kad bih izašla van, naišla bi neka bakica koja bi ju sjetno pogledala i rekla – uživajte, prođe tako brzo. I to je zaista istina, jer nisam se ni okrenula, a moje novorođenče postalo je prava mala beba.
Beblje razdoblje
Nakon otprilike tri mjeseca, dijete se napokon „probudilo” i počelo sudjelovati u životu. Počastilo nas je prvim grlenim smijehom, počelo sjediti, puzati i jesti. Kuhanje kašica prihvatila sam kao da mi život o tome ovisi, a ono bi potom svaku moju kreaciju razmazalo po licu, stolici i ručicama. Ovo je razdoblje ispunjeno tisućama miljokaza – svaki dan donosi nešto novo, a svaki je mjesec potpuno drugačiji od prethodnog. Još je uvijek divno to što ga možeš voditi baš svugdje, sve mu je novo i zanimljivo i nije razvilo preveliku sposobnost gunđanja, pa mislim da je ovo idealno vrijeme za neki dugi, tropski odmor. 😊
Toddleri (gegavci)
A onda, beba postane – dijete. Prvi lelujavi koraci i padanje na guzu podstavljenu pelenom nešto su najslađe što ćeš ikada vidjeti. Mali glas koji izgovara prve riječi, pa kasnije nespretno slaže rečenice, toliko je čaroban da ćeš sigurno morati platiti maksimalni storage na iCloudu koliko ćeš tih trenutaka poželjeti snimiti. Tvoj donedavni puzavac sada ima svoje „ja”, a prva omiljena riječ mu je „ne”. Ipak, brzo nauči dijeliti nježne pusice i najmekše zagrljaje.
Veći toddler savlada i postavljanje pitanja, pa „zašto?” postane neizostavan dio svakog tvog budnog sata – i natjera te da se zapitaš zašto si pobogu išla toliko godina u školu kad ne znaš odgovoriti na pola tih pronicljivih pitanja. Malene ručice zasigurno će se obojiti kod prvih pokušaja slikanja, brašno će se prosuti po podu dok ti „pomaže” peći kolače, a pod će pokušati obrisati zamašćenom krpom ili možda mačkinim repom. No taj prekrasan i sasvim nevin period prođe u trenu i odjednom imaš…
Predškolarca
Predivno, mirno razdoblje između ludog toddlera i nadolazeće bure hormona pojavljuje se između četvrte i šeste godine. Mali nevaljalac, koji je sada u potpunosti savladao jezik, ali ne i razumno prosuđivanje, raspravlja se s tobom o svakoj sitnici u najslađem ozbiljnom tonu. Više ne nosi pelene, ali će sve prisutne glasno obavijestiti o svakom odlasku na WC.
Crteži više ne nalikuju krumpirima s rukama i nogama, a neki u ovom razdoblju nauče i pisati, pa ostavljaju poruke „mama volim te” od kojih mame padaju u trans. Još uvijek vjeruje u Djeda Mraza i Zubić vilu, ali sada moraš skrivati papir u koji pakiraš poklone jer je malac postao opasno sumnjičav. Dane provodiš u društvenim igrama jer sada razumije pravila, slažete kompleksne strukture od Lego kocaka i napokon možeš otići u dućan bez velike drame. Kad dođete u goste, djeca se zaigraju i nestanu – i ti se pitaš što te snašlo od iznenadne količine vremena. U tom razdoblju mnogi roditelji pomisle da bi mogli imati još jedno dijete… ili možda pet.
Školarac
A onda, odjednom, malac postane školarac i veselo ti mahne „bok mama”, a ti mu od torbe ne vidiš leđa. Sve razumije, piše, čita i ne možeš vjerovati koliko je pametan. S njime sada možeš dijeliti najdražu glazbu, knjige koje si voljela u toj dobi, odlaziti na duge planinarske šetnje i vožnje biciklom. Često će odabrati igru s prijateljima prije druženja s tobom, a ti ćeš se praviti da nećeš plakati kad zatvori vrata.
Djevojčice, čini mi se, nekako brže odrastaju – njihova igra prelazi od barbika i LOL lutkica do gotovo teenagerskog hihotanja satima zatvorenih u sobi. Sada zaista vidiš sebe u tom malom biću i pokušavaš ju naučiti svakoj životnoj lekciji dok još stigneš. Kad se posvađa s prijateljicom, teško je i tebi, jer je dovoljno velika da se s njom možeš poistovjetiti. Kreću i prve simpatije, a s njima i prva razočaranja. Ovo je trenutak u kojem roditelj pokazuje kako zdrave veze trebaju izgledati, kako postaviti granice i kako najviše voljeti najvažniju osobu u životu – sebe.
A dalje… nemam iskustvo koje bih mogla podijeliti. I iako sam mislila da će se tijekom pisanja ovog teksta iskristalizirati koje mi je dječje razdoblje najdraže, shvatila sam da su to – sva razdoblja. Od prvog smijeha do prve ljubavi, sve prođe u trenu. Teško je prihvatiti da ovo razdoblje, ma koliko ispunjeno kaosom, nije zauvijek. Još teže je pomisliti da će doći dan kada moja primarna uloga neće biti „mama” i kada moj zagrljaj neće moći izliječiti baš svaku ranu.
Ali dok taj dan ne stigne, čuvat ću svaki trenutak – jer upravo oni, sitni i svakodnevni, čine cijeli jedan mali svemir koji nikada više neće biti ovako čaroban.