Ove sam godine došla na ljetovanje u Hrvatsku sa svoje dvije kćeri. Prvobitni plan bio je da povedem svu djecu, no zbog neočekivanih medicinskih okolnosti moj je sin ostao sa suprugom u Nizozemskoj. Strašno sam željela da, iako situacija nije bila bajna, barem moje kćeri vide more i iskuse čari Jadrana i ljeta kakvih se ja sjećam.
Naši su dragi prijatelji odlučili svoj dom u Irskoj zamijeniti Medulinom i tako smo kod njih proveli prekrasan tjedan ispunjen pijeskom, kupanjem, sladoledima i suncem.
Kad smo sletjeli u Zagreb, prvo što sam primijetila bilo je da je većina uslužnih radnika – ljuta. Teta u dućanu je ljuta, konobar je ljut i deset puta nas pita želimo li još nešto naručiti, gotovo nas tjerajući da završimo obrok ranije. Gotovo svatko s kim sam se susrela u uslužnom sektoru, ako nije bio baš ljut, definitivno nije bio sretan.
A onda smo došli na more. Osmijesi su nas dočekali na svakom koraku. Iako sam realno očekivala da će biti baš suprotno, ni danas mi nije jasno zašto u praznom Zagrebu vlada kolektivna živčanost, a u prepunom Medulinu, punom stranaca, kolektivna euforija. Možda je odgovor jednostavan i krije se u količini novca koja se tijekom ljetnih mjeseci slijeva u turistička mjesta. No ono što me, dolazeći iz nizozemske kulture u kojoj je sve “po pravilima i nikako drugačije”, najviše začudilo bila je čak i pretjerana ljubaznost. Zapitala sam se je li pametno biti toliko ljubazan da “domaćima” (iako mi to zapravo nismo) ne naplatiš ležaljke ili čak cijeli obrok brze hrane.
Primjerice, na plaži smo uzeli ležaljke i ja sam ih apsolutno bila spremna platiti. Dolaze dva nasmijana dečka i počnu mi se ispričavati što mi moraju naplatiti čak dvije ležaljke. Ja vadim novčanik i kažem da nema problema. Jedan se počne preznojavati i tiho izusti da moraju naplatiti i suncobran. Ja kažem: “Naravno”, i usput komentiram kako smo tu još samo sat vremena pa će sve ubrzo biti slobodno. Na to ovaj, vidno olakšan, kaže: “Aaa, još samo sat vremena? Ma nema veze onda, ne treba ništa.” Ostala sam potpuno šokirana. Naravno da mi je bilo drago što nisam morala platiti, ali zašto? Koliko se takvih ležaljki oprosti tijekom jednog dana ljudima koji govore hrvatski i kompenzira li se to skupljim cijenama za strane goste?
Isti dan otišla sam s kćerima na kiosk brze hrane kupiti krumpiriće i kukuruz. Naručila sam svakoj nešto i prije nego što je hrana bila gotova izvadila karticu. Dečko koji je posluživao rekao je da primaju samo gotovinu. Odgovorila sam da je, nažalost, nemam i da se na tu plažu više neću vraćati. On je samo odmahnuo rukom, rekao: “Ma nema veze”, i svejedno mi dao hranu bez da mi je išta naplatio. Opet, bila sam sretna što nisam platila, ali i potpuno zbunjena. Moj ekonomski obrazovan mozak u tome nije vidio baš nikakvu računicu.
Potpuno druga priča dogodila se kada smo jednu večer bez djece otišli na piće u poznati bar u Medulinu. Prvo smo sjeli u jedan manji koktel-bar gdje nam se ponovno dogodio isti problem s nedostatkom gotovine. Zašto se na toliko mjesta još uvijek može plaćati samo gotovinom, ostavit ću čitatelju na vlastitu prosudbu. Vlasnica nije bila nimalo raspoložena za pregovore pa smo morali pješačiti do rive, pronaći bankomat i vratiti se s gotovinom. Čak smo prijateljičinog muža ostavili kao svojevrsni “polog” da ćemo se vratiti. Nakon toga zaputili smo se u moderniji bar na rivi i tamo upoznali najboljeg konobara kojeg sam ikad vidjela u životu.
Osim što je bio izrazito dobro raspoložen i od trenutka kad smo ušli učinio da se i mi osjećamo odlično, unaprijed je predviđao sve naše potrebe. Kad smo se počele hladiti, sam nas je premjestio za stol s pogledom na more gdje je temperatura bila ugodnija. Svako malo dolazio je provjeriti je li sve u redu, ali potpuno nenametljivo i prijateljski. Poznavao je svako piće u detalje, davao iskrene preporuke, a između pića donosio teranino “na račun kuće”. Našu je večer pretvorio u apsolutno nezaboravno iskustvo. Moji prijatelji, novopečeni stanovnici Medulina, apsolutno će svakog svog gosta dovesti upravo u taj bar.
Nakon svega zapitala sam se – koja je zapravo zdrava doza ljubaznosti? Na hladnom sjeveru toga nema. Ništa nije besplatno, ništa nije “na lijepe oči” ni na povjerenje. Ali isto tako, sve je po pravilima i nema ništa “samo na keš”. S druge strane, preljubazni konobar osigurao si je stalne i vjerne goste koji će taj bar preporučiti apsolutno svakome. Možda odgovor nije ni u jednom od ta dva ekstrema. Jer pretjerana popustljivost dugoročno nije održiva, baš kao što ni hladna profesionalnost ne stvara uspomene. Ono čega ćemo se svi sjećati nakon godišnjeg odmora nisu ni cijene ni računi, nego ljudi zbog kojih smo se osjećali dobrodošlo. A ako postoji nešto po čemu bi Hrvatska mogla biti prepoznatljiva više od sunca i mora, možda je to upravo taj osjećaj da si, barem na nekoliko dana, među svojima. Samo bi bilo dobro pronaći način da se ta toplina zadrži, a da pritom ne ide na štetu onih koji od nje žive.