Od davnina se govorilo da majka drži tri kuta kuće, i rekla bih da je u većini obitelji i dalje tako. Kada se prisjećamo nježnih trenutaka, toplih obroka i ispeglane, čiste odjeće, gotovo uvijek će iza tih uspomena stajati majka ili baka. Ne umanjujem, naravno, ni mušku ulogu – muškarac je u toj konstrukciji bio hranitelj obitelji te bi cijela obitelj financijski ovisila o njemu. Danas (i u nekoliko generacija prije) nešto se znatno promijenilo. Žene rade jednako kao muškarci, nekad i više, a tradicionalno se od njih i dalje očekuje da preuzmu brigu o kućanstvu. Većina muževa spremno je uskočila u novi poredak i preuzela (barem) dio kućanskih poslova. Neke obitelji imaju vanjsku pomoć u vidu spremačica i dadilja (opet većinom žena). Ali ono što se često zaboravlja jest nevidljivi teret ili „invisible load“ koji često nose isključivo majke.
Koncept nevidljivog tereta majčinstva nadilazi puko obavljanje kućanskih poslova i zalazi duboko u sferu kognitivnog i emocionalnog rada koji majke obavljaju neprestano, čak i dok spavaju. Taj teret obuhvaća neprekidno predviđanje potreba svih članova obitelji, od emocionalnog stanja djeteta do logističkih detalja kućanstva, stvarajući stanje stalne mentalne pripravnosti koja rijetko kada prestaje. Ono što ovaj teret čini posebno teškim jest njegova nevidljivost, jer društvo i često sami partneri taj golemi mentalni napor doživljavaju kao prirodnu žensku intuiciju ili podrazumijevani dio majčinske uloge, a ne kao stvaran, iscrpljujući rad. Majke se stoga nalaze u rascjepu između društvenog mita o „savršenoj majci“ koja s lakoćom balansira sve obveze i stvarne iscrpljenosti koja nastaje kada jedna osoba preuzme odgovornost za emocionalnu stabilnost cijele zajednice.
Ona je ta koja će se sjetiti spakirati ruksake za izlazak. Spakirati ih, naravno, može bilo tko. Ali „mama-spakirati“ znači da će u njima biti odjeća prilagođena trenutnim vremenskim uvjetima, krema za sunčanje kojoj nije istekao rok, baš ona omiljena igračka i onaj snack koji je dijete voljelo jučer, pa je dan ranije pohitala u trgovinu kupiti još. Prije izlaska anticipirat će sve moguće scenarije i za njih biti spremna. Tijekom izlaska planirat će što će obitelj jesti kad dođe doma, u skladu s namirnicama koje ima i preferencijama svakog pojedinog člana. Bit će ljuta kada obitelj oteže s odlaskom iz parka za „još saaaamo pet minuta“ jer to znači da će večera biti kasnije, a to onda znači da će djeca pomahnitati i cviliti. Kad idu na odmor, sjetit će se da je djeci noga narasla od zadnjeg puta kad su bili na bazenu i svima kupiti nove papuče za vodu. Kako bi to učinila, ići će u tri različita dućana i „dan provesti u shoppingu“, iako bi realno radije visila naopako obješena s drveta nego tražila papuče za vodu s likom Paw Patrola u broju 27. Kupit će kile jagoda jer je dijete jučer voljelo jagode. Dijete danas neće voljeti jagode, pa će odmah pretražiti mentalnu mapu „smočnice“ i od sastojaka koje ima i od jagoda napraviti smoothie ili sladoled. Znat će imena svih teta u vrtiću i učiteljica te njihove rođendane. Sjetit će se da je teta Nina alergična na lješnjake. Kupit će sve poklone za dječje rođendane i pažljivo ih zamotati. Za Božić i rođendane vlastite djece mužu će poslati e-mail da ga obavijesti što su kupili djeci.
Posljedica takvog dugotrajnog preopterećenja očituje se kroz osjećaj gubitka vlastitog identiteta i stalnu prisutnost majčinske krivnje, jer žena počinje mjeriti svoju vrijednost isključivo kroz uspješnost u ispunjavanju tuđih potreba. Razumijevanje procesa transformacije u majku, poznatog kao matrescence*, ključno je jer on predstavlja duboku psihološku i biološku promjenu sličnu adolescenciji, koja zahtijeva priznavanje da majka ne može i ne smije nositi svu težinu obiteljskog života sama.
Biti majka danas često nalikuje na rad u internetskom pregledniku u kojem je istovremeno otvoreno previse tabova. Jedna kartica obrađuje sutrašnju školsku užinu, druga prati djetetov emocionalni razvoj, treća kalkulira kućni budžet, dok u pozadini neprestano „vrti“ aplikacija za posao i društvene obveze. Taj unutarnji procesor radi nevjerojatnom brzinom, ali svaki sustav ima svoje granice izdržljivosti. Kada je istovremeno otvoreno previše tih nevidljivih tabova, sustav se počne usporavati, a ponekad se i potpuno sruši – ne zbog kvara, već zbog preopterećenja. Važno je osvijestiti da povremeno gašenje nepotrebnih kartica i prebacivanje dijela „podataka“ na druge nije znak slabosti, već nužna strategija za očuvanje mentalnog zdravlja. Tek kada majka dobije priliku zatvoriti oči i barem nakratko ugasiti sve otvorene procese, ona može ponovno pronaći onu ženu koja se krije iza svih tih uloga i tereta koje tako hrabro nosi.
*Pojam matrescence prvi je uvela antropologinja Dana Raphael 1973. godine, povlačeći paralelu između ovog životnog prijelaza i adolescencije. Ona je ovim terminom željela naglasiti da postajanje majkom nije samo biološki događaj, već duboka psihološka, fizička i društvena transformacija koja mijenja ženin cjelokupni identitet. Iako je pojam desetljećima bio zanemaren, ponovno ga je popularizirala reproduktivna psihijatrica dr. Alexandra Sacks, ističući kako razumijevanje ovog prijelaza pomaže majkama da prepoznaju kako je njihova emocionalna borba normalan dio razvoja, a ne znak osobnog neuspjeha.