U jednom od posljednjih razgovora koje sam imala sa svojim tatom, više se ni ne sjećam što sam mu rekla, ali on me umorno pogledao i rekao:
“Dakle, ipak me volite…”
Uzmimo u obzir da je tata tada bolovao od agresivnog tumora na mozgu, što mu je pomalo oduzelo moć razboritog razmišljanja, ali i inhibicije. Često je govorio ono što inače ne bi — jer “nije društveno prihvatljivo”. Vjerujem da nikada ne bi izgovorio tu rečenicu da je bio zdrav, ali očito je ta misao oduvijek živjela negdje duboko u njemu. Gledala sam ga šokirano, ne vjerujući da to zaista misli. Jer meni je tata oduvijek bio osoba broj jedan. Kako je mogao i pomisliti da ga volim ipak — kad ga volim iznad svega? Volim ga i sada, kad ga više nema, nadajući se potajno da ponekad vidi kako suzama natapam tipkovnicu dok pišem o njemu.
Tada sam shvatila — a danas, retrospektivno, još dublje osjećam — koliko iskrivljenu sliku imamo o sebi. Kako si postavljamo nerealne standarde, trčeći za savršenstvom koje ne postoji.
I nikad neću saznati što je to točno mog tatu navelo da misli da možda nije bio dovoljno dobar i da nije zaslužio ljubav, kada je do samog kraja bio okružen ljudima koji ga beskrajno vole. Kad je bio fantastičan otac i na svijet doveo četvero djece koji će i na svoju djecu prenijeti djeliće njegove ljubavi.
Jesmo li sposobni popustiti?
Jesam li to samo ja, ili svatko ima noći kada leži budan i u glavi si prepričava sve što je ikad glupo ili krivo rekao? Hoćemo li se na kraju života svi iznenaditi činjenicom da smo bili dobri? Da je jedino što je zaista trebalo našoj djeci bila naša prisutnost i sigurnost?
Ne mogu generalizirati o ovako osobnim osjećajima, pa ću ispričati priču o sebi. Čvrsto vjerujem da će se mnogi u njoj pronaći.
Ja sam prva koja voli raditi stvari dajući 100% od sebe. Kad vas ja pozovem u goste, možete biti sigurni da će vas dočekati pun stol hrane koju nećete moći pojesti. Svojoj djeci rođendane organiziram mjesecima, pazeći na svaki detalj, svaku malu tradiciju i da su svačije želje u potpunosti ispunjene. Uvijek sam tu za svoje prijatelje, ali i za potpuno nepoznate ljude koji me nekako uvijek pronađu i pitaju za savjete u najintimnijim sferama života.
Doma imam cijelu “stanicu” za umatanje poklona, jer konstantno nekog nečim darujem. Ne zaboravljam rođendane, a na poklone lijepim umjetno cvijeće i radim mini girlande sa slavljenikovim imenom. Susjedima pečem kolače bez povoda. Svoju kuću čistim svakodnevno kao da mi na doručak dolazi kralj Nizozemske. Znam imena svih prijatelja svoje djece, otvorena sam za detaljne razgovore o tome tko je što rekao u školi, a moja su vrata uvijek otvorena i kuća je uvijek puna djece.
I onda se potrošim, naravno. U pokušaju da budem najbolja verzija sebe, zaboravim – na samu sebe. Zaboravim vježbati, dovoljno spavati i zdravo jesti. U usta trpam neku čokoladicu da izdržim pritisak koji sam si nametnula sasvim sama, iako sam sigurna da bi me moja djeca, suprug i prijatelji voljeli i da nisam nalijepila sušeno cvijeće na poklon. Voljeli bi me i s nekoliko mrvica na podu, pa čak i da nekad naručim večeru iz dostave.
Što sam starija, to sam više naučila usporiti i ponekad malo popustiti uzde kočije koju sam sama sagradila, ali svako malo ipak moja prava narav izađe na vidjelo i do besvijesti izorganiziram čak i najjednostavniji piknik u parku sa svojom djecom. A na tom pikniku sam preumorna da bih uživala. Hoću li si to oprostiti? Teško.
Jesmo li sposobni vjerovati da dajemo sve od sebe?
Moram priznati da gotovo na dnevnoj bazi u glavi provrtim tisuću stvari koje sam napravila krivo i kako će to utjecati na ljude oko mene. I sigurna sam da to nisam samo ja. Gotovo svaki razgovor s mojim prijateljicama koje su majke prođe u preispitivanju radimo li sve dobro i hoćemo li jednom pogrešnom odlukom zauvijek uništiti budućnost svoje djece.
Ponekad zastanem, duboko udahnem i ponovim si rečenicu koju mi je prije gotovo deset godina rekao moj prijatelj Dominik, i koju nikad neću zaboraviti – sama činjenica da se preispituješ znači da si dobra mama.
Jesmo li sposobni oprostiti si?
Naši su mozgovi naučeni da za svaku akciju postoji reakcija, pa u svakoj situaciji tražimo razlog, čak i u onima koje su neshvatljive i potpuno slučajne. Budući da sam okružena majkama djece s raznim dijagnozama, ne mogu vam opisati koliko sam se puta susrela s preispitivanjem – je li dotična majka sama nekako uzrokovala bolest svog djeteta? Je li to zato što je pojela onu krišku mekog sira dok je bila trudna ili nije išla svaku nedjelju u crkvu? Možda je lagala na poslu da se ne osjeća dobro, da bi ranije prestala raditi, i to joj je sad “kazna”?
Jesi li sposobna oprostiti si i shvatiti da nisi kriva za ništa?
Jesmo li sposobni usporiti?
Moja starija kći oduvijek ima iznimnu emocionalnu inteligenciju. Ta malena djevojčica uvijek je znala što i kada treba reći, sve nas je očarala svojim zaraznim osmijehom i energijom od prvog dana kada je došla na ovaj svijet.
Nedavno mi je – umjesto da mi iskreno kaže da pretjerujem – rekla: “Mama, u školi sam našla jedan papirić pa sam ga spremila, i znaš što piše? Ne možeš napraviti više od svog najboljeg.”
Je li našla papirić ili nije, ostat će njezina tajna zauvijek, ali ja sam od svoje desetogodišnjakinje naučila više nego što bi me mogao naučiti bilo koji life coach. Sjećam se također da je, kada je jedva znala pisati pokoje slovo sa četiri godine, na papir napisala: “Ne moraš biti snažna.”
Jesmo li sposobni odmoriti se?
Nedavno je moja mama u panici pričala s mojim bratom o tome kako će ugostiti moju obitelj za Božić, kada prije toga mora “obaviti” operaciju kuka. Nervozno je planirala kako će izgledati naši dani u kojima ćemo dva tjedna živjeti s njom, a ona neće moći pripremati tri savršena obroka dnevno. Moj brat joj je rekao:
“Hej, mama, znaš li ti da oni cijelu godinu žive bez tebe? Mislim da se mogu sami nahraniti.”
Možda je upravo to ono što svi trebamo čuti.
Da se svijet neće srušiti ako usporimo. Da nas naša djeca ne vole zbog savršenih kolača, nego zbog zagrljaja. Da nitko ne broji pogreške koje samo mi vidimo.
Ponekad nam cijeli svijet šapće istu poruku, sve dok konačno ne odlučimo poslušati:
Oprosti si.
Oprosti si što nisi savršena. Što nisi uvijek nasmijana. Što ponekad vičeš, zaboraviš, umoriš se.
Jer dok god si tu i trudiš se – ti već jesi najbolja verzija sebe.