Otkad sam se preselila u inozemstvo, moj se život prisilno usporio. Usporio se prvenstveno zato što ujutro više ne idem na posao, a zatim i zbog činjenice da ovdje imam znatno manji krug prijatelja. Živimo u malom, mirnom gradu, gdje nakon šest popodne na ulici nema gotovo nikoga, svi dućani osim supermarketa su zatvoreni, a od nesreća koje vas mogu zadesiti puno će se prije dogoditi da vas pokupi 80-godišnja bakica na biciklu nego da vas netko opljačka.
I tako sam, potpuno suprotno mojoj “torpedo” osobnosti, malo po malo naučila usporiti. Moj život prije bio je izuzetno stresan – prepun doktora, operacija, dugih ostanaka u bolnici. Stalno sam se za nešto borila, gurala, svađala i pomicala granice kako bi moj sin imao što bolju skrb. Uz sve to sam radila posao koji sam istinski voljela, pa sam i tu davala 110% sebe. A kako mi slučajno ne bi ostala koja minuta slobodnog vremena, prihvatila sam i poziciju predsjednice udruge Kolibrići.
I onda smo došli u Nizozemsku – i odjednom ničega od toga više nije bilo. Nakon inicijalnih posjeta bolnicama i uhodavanja u sustav, život je postao predvidljiv i spor. Ne znači da nije bio stresan, naprotiv, ali to je bila sasvim drugačija vrsta stresa od one na koju sam bila navikla u Zagrebu.
Sasvim spontano, uz taj sporiji tempo, počela sam uživati u nekim sasvim malim trenucima. I to mi je postalo navika. Danas, kada sam to osvijestila, shvaćam da je romantiziranje svakodnevnih trenutaka postalo svojevrsna terapija kojom sam malo po malo pokušavala zalijepiti komadiće sebe – kao kad od stare razbijene pločice napravite prekrasan mozaik.
Nisam mogla promijeniti činjenicu da kavu pijem sama umjesto s prijateljicama, pa sam naučila raditi savršenu pjenu, posula je cimetom i ulila u najljepšu šalicu. Nisam mogla promijeniti činjenicu da živim u hladnoj i kišnoj zemlji, pa sam kupila žute kišne čizme za izlaske, a kod kuće sam počela uživati u gledanju i slušanju kiše, često pokrivena toplom dekicom uz čaj. Nisam mogla promijeniti ni dane provedene u bolnici, pa sam se koncentrirala na ono najljepše – na činjenicu da tada imam priliku biti 24 sata uz svoje dijete, gledati ga kako spava i biti 100% prisutna kad je budan, bez kućanskih poslova i obaveza.
Nisam mogla promijeniti činjenicu da vikendom više ne idemo na ručak kod roditelja, pa na stol gotovo uvijek stavimsvježe cvijeće, ispečem kolač ili topli kruh, tako da kuća miriše na ljubav i dom. Nisam mogla promijeniti činjenicu da ne živim u mediteranskoj zemlji, pa sam ispred kuće posadila ružmarin, lavandu i limun (zanima vas kako to ide? Toliko sam talentirana vrtlarica da je mojih 48 sadnica lavande ovo ljeto izbacilo jedan (1) cvijet). Nisam se više ujutro morala urediti za posao, pa sam počela i za običan odlazak u dućan nositi lijepe, cvjetne haljine. Umjesto svakodnevnih dosadnih odlazaka u isti park, počela sam se s najmlađom kćeri voziti biciklom kroz šume. Na bicikl sam stavila najljepšu pletenu košaricu, a u nju često i svježe cvijeće koje kupimo u sklopu našeg malog dnevnog rituala.
Umjesto da kuća miriše na parfeme i skupe svijeće, ona sada najčešće miriše na puderaste mirise dječjih kupki i losiona – i meni je to nešto najljepše. Mokri tragovi malih stopala od kupaonice do sobe ispunjavaju me neopisivom srećom.
U okolnostima koje mi je život servirao, gdje sam prisilno morala svoj život staviti na čekanje, naučila sam gledati sve kroz gotovo filmsku leću, stavljajući svoju obitelj u glavni kadar. Sitne stvari koje bi mi ranije promakle, danas upijam, udišem i svjesno spremam u mentalne albume našeg sporog, mirnog života.
I mnogi će reći – tko još ima vremena za romantiziranje svega? Istina je da za uživanje u malim trenucima zapravo i ne treba puno vremena, samo prisutnost. A vremena ionako nikad nema dovoljno. Nekako smo naučili stalno trčati za nečim, a ja sam u ovoj fazi života odlučila malo i šetati. Jer neću još dugo imati priliku pomaziti mekane prve uvojke svoje bebe, dok je kosica još tanka i meka. Moja kuća neće uvijek mirisati na beblje kupke, a mokra stopala naučit će nositi papuče. Trbuščići će se zasigurno napuniti i kada na stolu ne bude stručak cvijeća, ali možda će takvi detalji nekad moju (odraslu) djecu podsjetiti na dom.
Jer svaki život, ma kako običan bio, zaslužuje da ga gledamo kao najljepšu priču – onu koju sami stvaramo i u kojoj smo uvijek u glavnoj ulozi.
