U rekapitulaciji prošle godine razmislila sam koja bih jela rado ponovno jela. Naravno, odlasci u restorane nisu samo jela. Atmosfera i raspoloženje jako su važni i oblikuju moj doživljaj. Ima restorana u kojima mi odgovara gotovo sve, kao i onih u koje se nikada ne bih vratila. No i u najboljim restoranima postoje jela koja se ističu. Zbog kojih se vraćam i kojih se sjećam s užitkom. Kada sam, bez gledanja u arhivu, zatvorila oči i razmislila kojih se jela s nostalgijom sjećam, sjetila sam se ovih šest. Nasumičnim redoslijedom.
Rock shrimp tempura
„Rock shrimp tempura with creamy spicy sauce“. Ovo je jelo jedna od mojih redovitih narudžbi u restoranu Nobu. Nobu je Dejanov i moj najdraži restoran u Londonu, a otkako je postao lanac, posjećujemo ga kad god se nađemo u gradu u kojem postoji. Gdje god u svijetu jedemo u Nobuu, uvijek naručujemo istih pet jela, a rock shrimp tempura je posljednje i ključno. Po njemu nam je odmah jasno kakav je pojedini restoran. Rock shrimp su sitni, tvrdooklopni škampi koji su u nekim zemljama u međuvremenu zabranjeni, a zamjene nikada nisu iste kao original. Poslužuju se u tempuri uz jedan od tri moguća umaka, a mi uvijek biramo creamy spicy sauce. Iako nije lagano jelo i redovito se prejedemo, Dejan i ja se uvijek natječemo tko će pojesti više.
Carciofi alla Romana
Artičoke u Rimu, u restoranu Nino’s. Ove smo artičoke prvi put probali upravo u tom restoranu, u centru Rima. Nikada prije nisam probala artičoke pripremljene na taj način. Velike globe artičoke, pirjane cijele i poslužene ohlađene, s peteljkom. Ovo je jelo koje bih jela pet puta tjedno kada bih mogla. Toliko ih volim da sam pronašla sjemenke upravo te sorte artičoka i nagovorila tatu da ih posadi u vrtu. Rezultati te sadnje zaslužuju zasebnu objavu, no nažalost nikada nisam došla ni blizu originalu. U Hrvatskoj se takve artičoke ne mogu kupiti. Uglavnom se nude prezreli plodovi u kojima već klija sjeme. Artičoke kod Nina i dalje ostaju pojam i moram priznati da smo se nekoliko puta u životu odlučili na putovanje u Rim motivirani upravo njima.
Ceviche
Ceviche u restoranu Dvor. Ceviche je jelo s kojim sam prošla cijeli krug. Dejan i ja prvi smo put jeli pravi ceviche prije dvadesetak godina, u Peruu. Bio je fantastičan i potpuno nas je osvojio. Tijekom godina sve se češće mogao naći i u Hrvatskoj. Probali smo bezbroj verzija i iako smo često uživali, nijedan koji smo probali nije nalikovao originalima iz Perua. Uz to, ceviche se toliko proširio da su se tim imenom počele nazivati razne besmislice. Nakon tog zasićenja došla sam u fazu da ga nikada ne bih naručila. Međutim, to se ne odnosi na ceviche koji priprema Hrvoje Zirojević. Taj ceviche, koji ima mnogo više sastojaka od onih koje smo jeli u Limi, nešto je jedinstveno. Sastojci uključuju lubina, škampe, capesante, naranču, limetu, kremu od kapule i vjerojatno još ponešto. Iako zvuči riskantno kombinirati sve to u jednom tanjuru, rezultat je fantastičan i doista oda kuharu. Zirojević odlazi iz Dvora, no kamo god otišao, mi idemo za njim.
Tartlet od sirove tune
Sirova tuna u restoranu Krug. Ovaj tartlet od sjeckane sirove tune s komadićima luka probala sam samo jednom. Chef Karlo Kaleb priznao je da je jelo nastalo kao improvizacija nakon što je dobio prekrasnu tunu. Možda tartlet nije toliko važan sam po sebi, iako je bio izvrstan, koliko je cijeli doživljaj u Krugu bio odličan. Taj mali tartlet, kao i sva druga jela, pokazao je koliko chef ima osjećaja za okus i profinjene zalogaje. Zapamtila sam ga dulje nego druga jela koja sam jela protekle godine i nadam mu se ponovno.
Kolač od datulja
“Date Loaf and Butterscotch Sauce” iz restorana St. John u Londonu. Možda prijevod, kolač od datulja s butterscotch umakom, ne zvuči primamljivo, no ovo je najbolji desert koji sam pojela prošle godine. Desert je najbliži onome što Englezi zovu sticky toffee pudding. Vrlo bogat loaf kolač okupan još bogatijim i izrazito slatkim umakom, s kuglicom sladoleda na vrhu. Apsolutna bomba, ali vrijedna svih posljedica. St. John je inače kultni londonski restoran koji ili jako volite ili uopće ne volite. Ja sam bliže ovoj drugoj skupini, ali zbog ovog se kolača moram vratiti.
Čokoladni keksi
„Chocolate chip cookies“ iz restorana Nopi, odnosno čokoladni keksi s bademovim mlijekom. Ima nekoliko deserata čije recepte sanjam i skupo bih ih platila. Nedostižni rimski tiramisu, bogati klasični američki cheesecake i ovi Ottolenghijevi čokoladni keksi. Pravi recept za chocolate chip cookies teško je pronaći. Ja još nisam uspjela. Za mene moraju biti prava kombinacija hrskavosti na rubovima, mekoće u sredini, slatkog tijesta s dodatkom soli, komadića dobre čokolade i ukupnog doživljaja. Teško. U Nopiju su pogodili sve. Čak sam ih probala umočiti u bademovo mlijeko. I dalje mislim da je bademovo mlijeko bez veze, ali keksi su savršeni. Ponovit ću.
Iako sam u 2025. pojela i puno drugih sjajnih jela, ovih sam se prvih sjetila i odmah poželjela ponovno ih probati. A kada hrana nije samo trenutak uživanja nego i okidač za uspomene, ne može bolje.