Tko kuha?
Nobu su osnovali kuhar Nobuyuki “Nobu” Matsuhisa, glumac Robert De Niro, producent Meir Teper i ugostitelj Drew Nieporent. Nakon što se Nobu Matsuhisa preselio u Los Angeles 1987. godine i otvorio vlastiti restoran, Matsuhisa, u Beverly Hillsu. Robert De Niro se oduševio i predložio je širenje u New York. Nobu je pristao udružiti se s njim i drugim investitorima kako bi otvorio prvi Nobu restoran u New Yorku. Jedan od dražih trenutaka je bio kada smo na ručku u Matsuhisi, u Los Angelesu, sreli chefa kako jede ručak.
Što smo jeli?
Nije svaki Nobu jednako dobar. Neki su bili razočaravajući (Milano i Barcelona), neki su bili luksuzni (Las Vegas i Singapur), ali naš najdraži Nobu je u Londonu. Nobu je je klasično školovani japanski chef koji je razvio originalni fusion japanske i peruanske kuhinje. Atmosfera u Nobu restoranima je dinamična i vrlo često bučna. Kada vas konobari vode do stola čut ćete uzvike „irasshaimase“ (dobro došli). Stolovi su gotovo uvijek zbijeni (pa i u Old Park Laneu) i servis je uglavnom prebrz. Odavno smo naučili da ih odmah na početku zamolimo da nose jedno, po jedno jelo i da ne žure. Tempo onda bude samo malo prebrz.
Prvi puta smo tamo jeli prije više od 20 godina i nakon nekoliko pogrešaka pronašli smo pravu kombinaciju jela. Od onda nam je odabir uvijek isti. U Nobu-u se hrana dijeli. Dejan i ja uglavnom naručimo pet jela i desert. Uvijek započinjemo s žutorepom tunom s ponzu umakom. Tanko rezana tuna poslužena je s iznimno tankim kriškama jalapeno papričice te se sve prelijeva yuzu ponzu umakom. Jedno od najboljih jela koje sam ikada probala. Nakon toga slijedi toro tartar ili tatarski od toro dijela tune, u sojinom umaku s wasabijem, pokriven kavijarom. Oko ovog jela uvijek se odvija rasprava tko je pojeo više. Treći tanjur je eksperimentalan (tražimo posljednje, sjajno jelo) i nikada nije isti. Uglavnom naručujemo neku verziju sashimija koji uvijek bude odličan. Nakon tri mala predjela, slijedi salata od jastoga sa začinjenim preljevom od limuna. Nekoliko vrsta zelene salate, shitake gljive, komadi mariniranog jastoga i jedan od fantastičnih preljeva i umaka karakterističnih za Nobu. Na kraju uvijek jedemo tempuru od kozica s kremastim, začinjenim umakom (prijevodi su pomalo nespretni). Kozice su rock shrimp (kada nisu, jelo nije jednako dobro). Ovo je dekadentno jelo koje obožavaju i naša djeca. Za razliku od ostalih jela, nije lagano, no vrijedno je toga.
Desert je obavezan. Kada sam prvi puta jela u Nobu-u naručila sam za desert razvikani čokoladni bento box (kod nas najčešće nazvan lava kolač). Jako volim čokoladu i ovaj kolač koji dolazi sa macha sladoledom trebao bi mi biti sjajan. No, možda zato što sam nakon toga pojela nebrojene lava kolače, više ga nikada ne naručujem. Najbolji desert ikada bio je godinama Crumble od Fuji jabuka. Predivan mali crumble sa sladoledom od vanilije. Nažalost, taj su desert (koji se mogao dobiti samo u Londonu) ukinuli, pa smo u potrazi za novim. Ako imaju (a nemaju uvijek) pijemo predivni Matsuhisa chardonnay . Cijena večere ovisi o broju jela, no (bez vina) spada u kategoriju od 150 do 200 eura.
Ukupni doživljaj
Odlazak u Nobu je uvijek mali praznik. Dojam je naravno subjektivan, ali svaki doživljaj je subjektivan. Nikako ne spadam u one koji kažu da je u restoranu najvažnija hrana. Najvažniji su ugođaj, atmosfera i hrana. Dizajn svih Nobu restorana je minimalistički. U New Yorku pomalo zapušten, u Singapuru luksuzan, ali uvijek jednostavan i čistih linija. Usluga je (pre)brza, no ako ste na to spremni i tražite da budu sporiji, servis je sjajan. Ne slažem se da je to zapravo fensi fast food restoran (što mnogi tvrde), no brzina usluge i donošenja hrane je najveća mana Nobu večera.
Nobu nudi dvije stvari koje su mi vrlo važne kada idem u restorane. Prvo, jedem hranu koju sama ne znam i ne mogu pripremiti (probala sam). Drugo, svaki puta je jednako dobro. To je ujedno i jedno mjesto nakon kojeg nisam prejedena. Malo je mjesta koje mi u dvadesetak godina koliko sustavno idem po restoranima nisu dosadila. Rijetko možete računati da će restoran dva puta ponuditi istu kvalitetu. A nakon nekog vremena, doživljaj će sigurno biti potpuno drugačiji. U Nobu restoranima sve je, međutim, divno stabilno. Obzirom da do Nobu-a uspijemo doći jednom ili dva puta godišnje, uvijek mu se veselimo. Za svakoga tko ima sklonost japanskoj kuhinji bilo bi zaista šteta ne probati Nobu.