Tko kuha?
Restoran su 1934. godine otvorili Gioacchino “Nino” Guarnacci i njegov brat Mario, obojica iz Castelfranca di Sopra u Toskani. Nino je bio poznat po kreativnosti i društvenosti, dok je Mario briljirao u poslovanju i organizaciji. Njihovi talenti brzo su donijeli uspjeh restoranu, čineći ga omiljenim mjestom glumaca i umjetnika. Saznali smo za Nino jer je to najdraži restoran Toma Cruisa kada posjeti Rim. Od 1983. restoran vode Ninoova djeca: Maria, Egidio i Anna. Atmosfera je tradicionalna, a kuhinja klasično toskanska. Navodno nude jednu od najboljih zuppa di fagioli u gradu, no nažalost, nismo je probali.
Što smo jeli?
U ovom smo restoranu jeli više puta. Prvi posjet, prije otprilike 15 godina, obilježile su artičoke (Carciofi alla Romana). Te su artičoke bile pravo otkriće – dvije ogromne, pirjane artičoke, bez suvišnih dodataka, poslužene cijele. Bile su toliko ukusne da se svaki put kad posjetimo Rim vraćamo ovdje zbog njih. Ovaj put smo u Rim došli s prijateljima, gurmanima, kojima smo neprestano pričali o tim čuvenim artičokama.

Kod Nina, međutim, nije lako dobiti stol. Online rezervacija nije moguća, telefonski ih rijetko možete dobiti, a dođete li bez najave, najvjerojatnije ćete naići na osmijeh i odbijanje. Na kraju smo zamolili recepcionara u hotelu da nam rezervira stol – i uspjelo je. Nino izgleda kao tipična trattoria: konobari u kutama, kockasti stolnjaci, drvene stolice. Iako je u samom centru grada, djeluje kao mjesto koje posjećuju Talijani. Na ulazu su kolica s hladnim predjelima i desertima, od kojih bih poželjela naručiti baš sve. Posebno mjesto na kolicima zauzimaju artičoke, naš glavni razlog dolaska. Za početak, naručili smo svi carciofi alla Romana. Nakon toliko priča o njima, pitala sam se jesam li pretjerala s pohvalama. Nisam. Divne su, baš kao i uvijek (iako nije sezona artičoka), i svi smo uživali. Artičoke smo probali i drugdje u Rimu, no nijedne nisu bile ni približno tako fine kao kod Nina. Ovo jelo apsolutno opravdava dolazak ovdje.

Nino je poznat i po tatarskom bifteku, pa smo ga morali probati. Reputacija je itekako zaslužena. Napokon tatarski u kojem je meso rezano, a ne samljeveno. Blago začinjen, no dovoljno izražajan da ne ostavlja dojam kao da jedete mljeveno meso.

Moje glavno jelo bila je pašta s artičokama. Znam, ponavljam se, ali nije mi žao. Zaključila sam da nisam velika obožavateljica rimskih pašti – često su preteške. Ni ova nije bila posve lagana, no ipak izvrsna: aromatična, jednostavna i zanimljiva. Vrijedi ponoviti. Ostali su jeli osso buco i ocijenili ga odličnim. Za desert je bio neizbježan tiramisu, koji je bio hit gotovo jednak artičokama. Pisala sam o svojoj opsesiji tiramisuom i pokušaje da ga pripremim na ovaj način, u čaši. Unatoč trudu, nisam dostigla razinu ovog kojeg smo probali kod Nina. Možda je tajna u vrsti mascarponea ili nekom posebnom triku, ali njihov tiramisu uspijeva biti lagan i bogat istovremeno. Savršen završetak ručka.



Ukupni doživljaj
Već sam priznala da nisam ljubiteljica domaće (ili kvazi-domaće) kuhinje u restoranima, no postoje iznimke. Nino je jedna od njih. Ovdje ćete dobiti jela koja ste već mnogo puta jeli – tatarski biftek ili tiramisu nude se svugdje, od Italije do Tajlanda. Velika je umjetnost takva jela pripremiti tako da impresioniraju. Kod Nina u tome uspijevaju. Odličan tatarski, vrlo fina pašta i fantastičan tiramisu pokazuju kako bi ta jela trebala izgledati. Artičoke su već dobile svoje pohvale i samo zbog njih vrijedi doći ovamo. Iako domaća kuhinja nije moj prvi izbor, ponekad ima smisla. Nino je definitivno jedno od mjesta koje to dokazuje. Cijene su pritom vrlo razumne. Ako se šetate središtem Rima i ogladnite, pokušajte svratiti. Možda unatoč gužvi uspijete pronaći stol.