Jedan od razloga zbog kojih volim svoj posao jest nedostatak zadane strukture. Sama organiziram svoj kalendar i u tome imam veliku slobodu. Osim predavanja koja imam nekoliko puta tjedno, ostale su mi obaveze uglavnom podložne vlastitom raspoređivanju. Iako imam mnogo različitih administrativnih i istraživačkih zadataka, mogu ih djelomično smanjiti ili povećati ovisno o ostalim obavezama. Često se pravim važna svojom dobrom organizacijom i rugam se prijateljicama koje su vječito zauzete. Prije nekog vremena napisala sam tekst pod nazivom „Biti zauzet znači biti važan” i zaključila da nikad nisam prezauzeta. Zašto sam onda prošloga tjedna konačno shvatila da je došlo vrijeme da naučim reći ne?
Otputovala sam na produljeni vikend i umjesto da uživam u šetnjama i lijepom vremenu, osjećala sam se „zgaženo”. Osjećala sam fizički i psihički umor iako dobro spavam, pažljivo jedem i redovito vježbam. Razlog za takav umor jest previše zadataka na poslu. Nekoliko velikih i meni važnih projekata vremenski se preklopilo. Njihov je raspored izvan moje kontrole. Zato mi ne preostaje drugo nego preživjeti ovu, vrlo kaotičnu fazu i pritom pokušati održati unutarnji mir. Umor naime i dolazi od toga što mi se po glavi motaju tekstovi, budžeti, tablice, planovi, računi, u nekoliko paralelnih registara istovremeno. Da bih to obavila, moram biti stalno fokusirana i to me iscrpljuje. Dodatno, moram se riješiti apsolutno svih obaveza koje nisu ključne. A to znači da moram puno češće govoriti ne.
Ja, naime, nisam dobra u ne. Za to ima puno razloga. Prvi i najvažniji jest moj prethodno spomenuti posao. Profesori imaju puno neformalnih dužnosti. Da bismo napredovali u zvanju, moramo sudjelovati na konferencijama, okruglim stolovima, predavati na drugim fakultetima, moramo biti mentori, recenzenti, evaluatori, moramo surađivati s kolegama iz prakse i iz inozemstva, moramo prijavljivati projekte, a nakon toga voditi te iste projekte, moramo odgajati studente i nasljednike. Ovisno o fazi karijere, moramo preuzimati više ili manje tih i mnogih drugih obaveza. Kako napredujemo u karijeri, od nekih stvari odustajemo ili ih prerastemo. Zato je važno znati reći ne. Nevjerojatno je da ja, u svojoj zreloj dobi i zreloj fazi karijere, još uvijek nisam naučila kako to napraviti. Nisam jedina. Imam puno prijateljica koje također nisu dobre u ne; čini mi se da muškarcima ne lakše ide od ruke. Razmislila sam zašto.
- Svi smo u određenoj mjeri skloni „people pleasingu“, odnosno ugađanju drugima. Takvo ugađanje nije svjesni izbor nego socijalno usvojena strategija kojom osiguravamo svoju prihvaćenost u društvu i izbjegavamo nelagodu u odnosima. Razvija se rano i teško se mijenja. Pa kako to onda savladati? Treba vježbati i početi s malim. Ponekad je korisno odgoditi odgovor i umjesto automatskog „da” reći „razmislit ću”. Najteže je promijeniti uvjerenje da će nas odbijanje koštati odnosa ili naklonosti, ali taj strah treba prevladati jer inače završimo s previše obaveza koje nas ne vesele.
- Čim preuzmemo neki zadatak, javlja se osjećaj odgovornosti i perfekcionizma koji ne popušta dok stvar nije gotova i napravljena kako treba. Napustiti zadatak ili ga odraditi ispod vlastitih standarda doživljavamo kao osobni neuspjeh. Korisno je zapitati se, prije nego se prihvatimo zadatka, koliko je zapravo dobro dovoljno dobro za tu konkretnu situaciju. Nije svaki zadatak vrijedan jednakog ulaganja. Ovo mi je jako teško prihvatiti, ali je možda najkorisniji savjet za izbjegavanje preopterećenosti. Neke stvari treba naprosto obaviti dovoljno dobro umjesto najbolje što mogu.
- Svaki odbijeni poziv nosi sa sobom strah od propuštene prilike, tihu misao da možda propuštamo nešto važno ili korisno za karijeru. Taj strah često nije proporcionalan stvarnoj vrijednosti prilike, ali to ga ne čini ništa manjim. Korisno je zapitati se što se zapravo najgore može dogoditi ako tu priliku propustimo. Najčešće je odgovor: ništa posebno. Prilike se ponavljaju, kontakti ostaju, relevantnost se ne gradi jednim okruglim stolom ili jednom konferencijom. Ono što pomaže jest imati vlastiti kriterij za „da” — ne odgovarati na sve pozive nego samo na one koji se uklapaju u ono što trenutno gradimo. Kada postoji kriterij, odbijanje prestaje biti gubitak i postaje odluka.
- Jednokratno odbijanje prolazi, ali ponavljanje prema istoj osobi stvara akumuliranu neugodu višekratnog odbijanja koja na kraju postane veća od cijene pristanka. Lakše je otići na neželjenu kavu nego po treći put tražiti izlaz. Vrijedi podsjetiti se da odnos u kojem moramo ići na kavu koju ne želimo da bismo ga održali zapravo nije odnos koji nam treba. Ako netko prestane biti ljubazan jer smo ga odbili treći put, to govori više o njemu nego o nama. A ako se radi o osobi koja nam je stvarno važna, jedno iskreno objašnjenje vrijedi više od tri neželjene kave.
- Iza svega toga stoji strah od odbacivanja koji ima evolucijsko objašnjenje. Isključenost iz grupe nekad je značila stvarnu opasnost pa je mozak naučio da „ne” može ugroziti odnos. Odgoj taj strah pojačava jer mnogi od nas odrastaju uz poruku da su pristojnost i uslužnost vrline, a odbijanje sebičnost. A ipak, vrijedi zapitati se kakav je to zapravo odnos koji ne preživi odbijanje.
- Dublje od toga leže nesigurnost u vlastitu vrijednost i krivnja. Ako vjerujemo da smo vrijedni samo dok smo korisni, odbijanje postaje prijetnja identitetu. U sredinama gdje je ugađanje bilo uvjet za ljubav ili mir, krivnja postaje automatski odgovor na svako odbijanje, neovisno o tome je li ono opravdano ili nije. Konkretno pomaže postaviti si pitanje prije svakog pristanka: radim li ovo jer želim ili jer se bojim što će se dogoditi ako ne radim.
Dobro, dakle znam zašto nisam dobra u ne. Što sad? Spoznaja sama po sebi ne mijenja puno. Trebaju konkretni alati. Evo onih koji mi se čine razumnima.
- Reći ne bez opravdavanja. “Ne mogu” ne treba objašnjenje. Što više objašnjavamo, to više pozivamo drugu stranu da pronađe rješenje za naš izgovor. Prestati se ispričavati jer “žao mi je, ali ne mogu” nas stavlja u poziciju krivnje za nešto što nije krivnja.
- Imati vlastiti kriterij za “da”. Odlučiti unaprijed što odgovara našim trenutnim prioritetima i odbijati sve što se u to ne uklapa, ne situaciju po situaciju nego principijelno.
- Odbiti jasno i ljubazno. “Hvala na pozivu, ovaj put ne mogu” završava razgovor bez drame i bez dodatnih objašnjenja.
- Zamisliti kako ćemo se osjećati za tjedan dana ako pristanemo. Entuzijazam u trenutku varljiv je pokazatelj, a teret koji ostaje najčešće nije.
- Znati koliko vrijedi naše vrijeme i znanje i odbijati sve što je ispod te vrijednosti, ne kao aroganciju nego kao elementarno poštovanje prema sebi.
- Primijetiti kada radimo tuđi posao i zaustaviti se prije nego ga preuzmemo. Nije svaki neobavljeni zadatak naša odgovornost.
- Zapitati se, prije svakog pristanka, radim li ovo jer želim ili jer se bojim što će se dogoditi ako ne radim. Ne treba mijenjati odluku, samo shvatiti zašto smo ju donijeli.
- Shvatiti da odnos koji ne preživi odbijanje ionako nije bio onoliko čvrst koliko smo mislili.
Prošla sam kroz kalendar i pregledala što je suvišno. Rezultati su bili sljedeći… Nisam se dogovorila za kavu i ručak jer imam previše posla. Odgovorila sam ne bez objašnjenja. Prije bilo kakvog prihvaćanja tri puta sam se preispitala koji je razlog za prihvaćanje. Odredila sam minimalnu cijenu ispod koje ne prihvaćam plaćene angažmane. Prestala sam završavati tuđe zadatke. I počela sam postavljati kvotu za obaveze koje se ponavljaju: recenzije, odbore, povjerenstva, jer kada je kvota popunjena, odgovor je jednostavan. Za one koji su me planirali zamoliti za uslugu, molim vas imajte razumijevanja ako vam kažem ne.