Biti zauzet znači biti važan

Vrlo često mi prijatelji ili poznanici na pitanje kako su, odgovaraju da su u velikoj gužvi. Da imaju puno posla i previše rade. Da su umorni. Da se tako ne može živjeti. Kukati o previše posla karakteristično je za cijelu našu generaciju. Kada sam tražila prvi posao nakon fakulteta, vjerovala sam da je moja budućnost u korporativnom sektoru. Tada je rad u uspješnim organizacijama značio rano dolaziti na posao i ostajati dugo nakon završetka radnog dana. Vremena su se promijenila, a nove generacije razumiju da raditi dugo ne znači nužno raditi dobro i uspješno. No, mnogi i dalje misle da je raditi previše i biti umoran nešto čime se treba ponositi (ili se barem toga ne stide).

Ja mislim drugačije. Ako ste umorni – odmorite se. Ako radite previše – prestanite. Ako ste loše organizirani – organizirajte se bolje. U pedesetima nema više opravdanja za bilo koji od ovih problema. Ipak, zanimalo me jesmo li kao generacija naučili nešto. Jesmo li doista stalno umorni i prezaposleni? Čini se da mnoge uspješne žene, iako svjesne važnosti ravnoteže, neprestano osjećaju teret umora i preopterećenosti, što je često posljedica ne samo objektivnih okolnosti, već i osobnih uvjerenja o radu i uspjehu. Pitala sam nekoliko svojih prijateljica tri pitanja: Rade li previše? Jesu li često umorne? I zašto misle da je tako?

Prva prijateljica mi je opisala kako je umorna već oko podneva, a večeri koristi za razmišljanje o obavezama koje je čekaju sljedećeg dana. Godinama živi u tom ciklusu, s rijetkim trenucima odmora. Priznaje da radi više nego ikada prije, suočena sa stalnim novim situacijama koje otežavaju pronalazak vremena za predah. Iako voli svoj posao, često je “zavedena” idejom da je rad ključan za osobnu vrijednost i uspjeh. Ipak, duboko u sebi svjesna je da je takva perspektiva pogrešna te da bi promjena donijela manje umora i više zadovoljstva.

Druga prijateljica primjećuje promjene u prioritetima i motivaciji. Treba joj više energije za isti obujam posla, no prije par godina. Iako osjeća potrebu za novim i zanimljivim stvarima, suočava se s nemogućnošću odbacivanja trenutnih obaveza, zbog čega nastoji nastaviti istim tempom. No, priznaje da je taj način rada više ne ispunjava.

Treća prijateljica uopće ne razumije što ju pitam. Smatra da je umorna jer su okolnosti takve – jer je posla puno i svi se oslanjaju na nju. Jer samo ona može obaviti neke zadatke koji su nužni. Ne pita se zašto je zauzeta, jednostavno to prihvaća i ide dalje (uz mnogo kuknjave kako je zauzeta). Ona najbolje ilustrira ono što me potaknulo na ovaj tekst. 

Govoriti o vlastitoj prezauzetosti postalo je pitanje časti. Mnogo toga svodi se na međusobno nadmašivanje. Reći “zaposlenija sam od tebe” znači da sam važnija, da je moje vrijeme vrjednije ili da pobjeđujem u nekoj besmislenoj utrci. Ono što ovakvi odgovori zapravo poručuju jest: Tražena sam i uspješna. Ali evo u čemu je problem – svi su na neki način zaposleni. Lako se preopteretiti obavezama. Greška je smatrati da su obaveze nešto što nije pod našom kontrolom. Netko će se na ovo pobuniti i reći da je preopterećenost povremeno ipak viša sila. Pokretanje novog posla, briga o maloj djeci, službena putovanja… no, zapravo nije tako. Većina okolnosti u našem životu je posljedica vlastitih odabira. Ta povezanost nije uvijek izravna ili trenutačna, no i dalje je tu. Ako sustavno preuzimate previše, planirate premalo i ne vodite računa o tome koliko imate „na tanjuru“, bit ćete neizbježno preopterećeni. 

Ne pokušavam umanjiti ničiji opseg posla. No koristeći ga kao alat za natjecanje, gubimo na kvaliteti života. Neprestanim nadmetanjem tko ima više posla, propuštamo vrijeme za obitelj, prijatelje i same sebe. Svatko tko smatra da mu nedostaje vrijeme za sebe radi nešto pogrešno. Izuzetak su roditelji male djece. No, ako ta mala djeca idu u školu ili su na fakultetu, nema izuzetka. Kao što lijepo opisuje jedan stari tekst u Harvard Business Review-u*, s ograničenim vremenom i neograničenim zahtjevima lako je stalno puniti tanjur. No to ne znači da biste trebali. Tri taktike koje preporučuje spomenuti članak su ograničavanje vremena, korištenje planera i izbacivanje suvišnog.

• Ograničite vrijeme koje provodite na određenom zadatku. To će vam pomoći da se fokusirate, budete produktivni i ne gubite vrijeme na manje važne zadatke. Ako na neki projekt možete izdvojiti samo 45 minuta, provedite na njemu 45 minuta i krenite dalje – čak i ako nije savršen.
• Koristite planer, virtualni ili papirnati, koji će vam pomoći u organizaciji vremena. Ja imam i koristim oba. Ne umaraju me, već mi, upravo suprotno, pomažu da ne razmišljam o obavezama.
• Izbacite suvišno. To se prije svega odnosi na nepotrebne sastanke koji nisu zabavni, produktivni, poslovno korisni ili osobno značajni. Ne čini se jednostavno, ali moguće je. Ako tome pristupite ozbiljno, tanjur će vam se sigurno isprazniti.

Svatko od nas razvio je vlastite taktike da izbjegne prenatrpanost. Ja ih doista imam mnoštvo. No možda najvažniji alat koji imam u borbi protiv zauzetosti je stav da to ne želim biti. Možda preciznije, nemam opravdanja za pretjeranu zauzetost. Ako radim previše, znači da nisam dobro planirala i greška je samo u meni. Trebamo raditi pametno, a ne naporno.

Na kraju, svi imamo neku čudnu potrebu da se međusobno natječemo u jadikovanju (pa i ja). Priznavanje toga prvi je korak. Ali sljedeći put kad razgovarate s prijateljem i želite se požaliti koliko ste zauzeti, zapitajte se zašto. Pokušajte usmjeriti razgovor dalje od natjecanja u pritužbama. S malo prakse možda ćete se doista osjećati manje “zatrpano” (ili barem osjećati manju potrebu to stalno spominjati). A možda je to nešto čime se vrijedi pohvaliti.