Prije mjesec dana, moje tri najbolje prijateljice i ja odlučile smo proslaviti moj rođendan putovanjem u Amsterdam. Zvuči jednostavno, ali nije – između nas četiri imamo sedmero djece, četiri psa i poprilično zahtjevne poslove. Srećom, imamo i dobre muževe, pa smo sve brzo i bezbolno organizirale. Mogla bih vam sada pisati koje smo muzeje posjetile i što smo sve jele, ali sigurna sam da je to već sto puta opisano. Za mene je puno važnija druga, emotivna strana putovanja – gdje smo nas četiri, koje rijetko dobijemo ni 20 minuta neometanog razgovora, provele četiri dana u jednom neprekidnom razgovoru. Moje su prijateljice došle avionom iz Zagreba, a ja autom iz Waalwijka, malog grada na jugu Nizozemske. Večer prije njihova dolaska bila sam budna do kasno, izrađujući veliki natpis: “Dobrodošle u Nizozemsku, Neokondži!”
Neokondži? Pitate se, a neki će možda i guglati. Dopustite mi da vas upoznam s ovim izmišljenim pojmom. Kada smo nas četiri bile mlade i bezbrižne, ljetovale smo na Pagu, kao i ostatak naše generacije. Svake godine unajmile bismo isti apartman od gospođe čije ime više ne pamtim, ali se sjećam da je bila izrazito revoltirana činjenicom da smo mlade i glasne (posebno ja). U jednom trenutku je, u jednom od svojih govora, izjavila: “Ja nisam neokondž!” (Iskreno, vjerojatno je rekla “oštrokondža”, ali mi smo čule neokondž – i to je bilo to.) Od tog dana, neokondž je postao svakodnevni dio našeg vokabulara. Čak smo i slavile Dan Neokondža – 24. 7., jer je naša “neokondž” izjavila da od tog dana ima “mlade” u apartmanu i to više ne može podnijeti.
I tako su moji neokondži stigli u Nizozemsku, a ja sam skakutala ispred njih s ogromnim znakom koji sam obojila dječjim flomasterima. Iako su ustale u 3 ujutro da bi stigle na avion, moje su prijateljice bile prekrasne i potpuno spremne za našu četverodnevnu avanturu. Nevjerojatno je kako se s vremenom promijeni sve, a opet se ne promijeni ništa – naša dinamika je uvijek jednaka. Iako smo velik dio vremena pričale o raznim anti-age tretmanima i kojekakvim čudnovatim spravama za vječnu mladost koje je M. obećala donijeti iz Koreje, mogu garantirati da smo mi jedna drugu vidjele kroz filter koji je izbrisao sve naše bore i kilograme. Četiri smo dana provele u smijehu i komunikaciji kakvu imaju samo najbolje prijateljice. Kad je M. poželjela obući nekakav prsluk koji se nikome nije svidio, nismo joj rekle: “Pa, možda bi bilo bolje da obučeš nešto drugo”, nego: “Daj, M., baci to odmah u smeće!” Kad sam ja izvukla hlače iz kofera, S. je šokirano pitala: “KAKVE SU TO OGROMNE HLAČE?”, dok su to realno bile samo obične hlače u mom broju, a ja sam se skoro zagrcnula kavom od smijeha kad sam vidjela njezinu tehniku šminkanja koja je izgledala kao da si je izbrisala lice pa potom nanijela novo povrh korektora.
Na večernjim izlascima najviše smo vremena provele promatrajući ljude oko nas, šokirano konstatirajući da su svi u noćnom izlasku duplo mlađi od nas. Osjećala sam se kao da gledam film, jasno prepoznajući obrasce ponašanja koje sam i sama imala nekad davno. U skupini mladih djevojaka odmah bismo prepoznale koja je koja od njih – “mi” – i to bi nas beskrajno zabavljalo. Naše nam je iskustvo omogućilo da bez ikakve sumnje prepoznamo šuplju priču mladića koji nam je pričao kako mu je baš tu večer umrla mačka i samo pogledom to iskomuniciramo bez da prasnemo u smijeh.
Jedno popodne šetale smo centrom Amsterdama i primijetile dugačak red mladih ljudi te odmah zaključile da čekaju upis ocjene na faksu ili nešto slično. Kako smo hodale uz red i zakrenule iza ugla, primijetile smo da je red jedno 40 puta dulji nego što se prvotno činilo. Bez pretjerivanja, red se protezao kroz nekoliko kilometara duge ulice, a skupine mladih su od čekanja napravile piknik sjedeći na podu i zobajući grickalice. M. je jako zabavljalo upadati u red i ispitivati ljude može li čekati s njima, na što su oni reagirali potpunim šokom jer su svoje mjesto u redu zaslužili dugotrajnim čekanjem. Napokon je znatiželja postala prevelika i pitale smo nekoga iz reda što toliko strpljivo čekaju, a odgovor je, barem nama, bio šokantan – tisuće mladih ljudi čekalo je otvorenje pop-up trgovine s merchom Harryja Stylesa. I ne, neće se on osobno pojaviti tamo. Oni su čekali SATIMA da bi kupili hoodicu ili nešto drugo s njegovim likom. “It’s a fun experience!” rekla mi je jedna bezbrižna dvadesetogodišnjakinja, dok sam si ja mislila – za 10 godina fun experience će ti biti kad sama odeš na WC…
Iako smo bile vesele što smo tamo bez ikakvih obaveza, bilo je jasno da nam svakim danom sve više nedostaju naše obitelji. Naše su individualne karakteristike izlazile na površinu: psihologinja M. pokušala je spasiti umornog taksista i nagovoriti ga da ode spavati, ljubiteljica pasa S. prepoznavala je apsolutno svaku pasminu na ulici, J. se snalazila po metro linijama kao da se tamo rodila, a ja, očito “mama” grupe, preuzela sam ulogu onoga tko provjerava krećemo li na vrijeme, jesu li svi bili na WC-u i dovoljno jeli.
Na kraju putovanja donijela sam jedan važan zaključak – da, ponekad se s njima osjećam kao da se baš ništa nije promijenilo. Na tren zatvorim oči i popijem ibuprofen za bolna koljena, pa se osjećam kao da smo opet na Zrću u jednom neprekidnom izlasku koji traje tjedan dana. A onda pogledam svaku od njih i preplavljena sam divljenjem za osobe koje su postale. Godine su dodale sloj po sloj iskustva, mudrosti i razumijevanja, a moje prijateljice, koje su još jučer bile djevojke, sada su fantastične, pametne, uspješne žene. Svaki put kad pogledam svoju lijevu ruku i vidim male vjetrenjače na narukvici koju smo si kupile za uspomenu, sjetit ću se da ću, bez obzira na kilometre koji nas dijele,uvijek imati svoje neokondže – i nadam se još mnogo neokondžnih putovanja.