U posljednjim desetljećima digitalnu nejednakost gotovo smo pripitomili. Više se ne očituje kao očita razlika između onih koji imaju pristup i onih koji ga nemaju, nego kao tiši jaz između onih koji tehnologiju svladavaju i onih koji je samo prate. Nejednakost nije nestala, samo se pomaknula više, gdje je manje vidljiva, ali zato još presudnija. Sada dolazi nešto bitno dublje. Biološka nejednakost. Ne više razlika u tome što imamo, nego u tome što jesmo.
Ovo više nije budućnost
Ovo više nije metafora. Postaje tehnička mogućnost. Alatima poput CRISPR-a, svojevrsnog „uređivača DNK”, znanstvenici mogu vrlo precizno izrezati i zamijeniti dijelove genetskog zapisa, gotovo kao da ispravljaju pogrešku u tekstu. Granica između zadanog i oblikovanog briše se. Ono što je nekoć bilo stvar slučaja, genetike s kojom se rađamo, polako postaje stvar izbora. Ili barem stvar pristupa.
I to nije priča iz udaljenih laboratorija. U Sloveniji je već živimo. Posljednjih godina zemlju su više puta povezale kampanje prikupljanja milijuna eura za genske terapije za teško bolesnu djecu, koje mogu ispraviti pogrešku u njihovoj DNK. Imena poput Krisa, Matica i Tea postala su simbol nečeg novog: liječenja koje ne ublažava bolest, nego zahvaća njezin izvor.
Istodobno se dogodio još važniji pomak. Dječak Urban u Ljubljani među prvima je primio eksperimentalnu gensku terapiju u okviru kliničkog ispitivanja za iznimno rijedak genetski poremećaj. Terapija nije došla „izvana”, nego je nastajala u suradnji slovenskih istraživača i liječnika, između ostalog u Sveučilišnom kliničkom centru Ljubljana i na Nacionalnom institutu za biologiju. Time Slovenija više nije samo mjesto gdje prikupljamo novac za liječenje drugdje. Postaje prostor gdje se takve terapije razvijaju, testiraju i uvode u praksu. Granica između istraživanja i liječenja briše se, a s njom i udaljenost između „budućnosti” i naše svakodnevice.
To mijenja i prirodu pitanja. Više se ne radi o tome hoćemo li jednog dana imati pristup takvim terapijama. Radi se o tome kako ćemo kao društvo o njima odlučivati: tko će ih dobiti, kada i pod kojim uvjetima. I hoćemo li znati očuvati osjećaj da je riječ o zajedničkom dobru, a ne samo o tehnološkoj mogućnosti. Biotehnologija, dakle, više nije budućnost. Već je ovdje, samo što se pojavljuje u obliku pojedinačnih priča, a ne kao sustavna promjena. Upravo u tome leži njezina najveća dilema: hoće li postati pravo svih ili privilegij rijetkih. Kao i kod svake tehnologije, pristup neće biti ravnomjeran.
Nejednakost koja se nasljeđuje
Na početku će razlike biti male, gotovo neprimjetne. Netko će imati bolju terapiju, raniju dijagnozu, prilagođenije liječenje. Ništa što bi na prvi pogled djelovalo kao prekretnica. No razlika između onih koji mogu optimizirati svoje tijelo i onih koji to ne mogu ne mjeri se u jednoj generaciji. Mjeri se kroz vrijeme. Tehnologija koja zadire u biologiju ne stvara samo trenutačnu prednost. Stvara nasljednu prednost.
I tu dolazi do prijeloma koji još ne shvaćamo dovoljno ozbiljno. Nejednakost prvi put više neće biti samo socijalna ili ekonomska, nego ugrađena. Stabilna. Samoojačavajuća. Djeca onih koji si mogu priuštiti poboljšanja neće započeti s iste početne točke kao ostali. Počet će negdje drugdje. Možda nešto zdraviji. Možda otporniji. Možda sposobniji. Dovoljno da razlika više nikada ne nestane.
A zatim će se dogoditi još tiši pomak. Više neće biti jasno što je prirodno, a što poboljšano. Granica će se zamagliti, a standard će se pomaknuti. Ono što je danas normalno, sutra će izgledati kao nedostatak. Ne zato što se čovjek promijenio, nego zato što će se promijeniti okruženje očekivanja. U takvom svijetu neće biti potrebna diskriminacija. Bit će dovoljna usporedba. Ako netko može bolje vidjeti, brže učiti, rjeđe obolijevati, zašto to ne bismo očekivali i od drugih? A ako to nemaju, je li to još uvijek nesreća ili već pogreška?
Novi standardi normalnosti
Najzabrinjavajuće u toj budućnosti nije sama tehnologija, nego njezina normalizacija. Neće biti trenutka u kojem bismo rekli: ovdje smo otišli predaleko. Pomak će biti postupan, racionalan, čak i dobro argumentiran. Pojedinačni koraci bit će smisleni. Zajedno će nas odvesti nekamo gdje razlike više neće biti popravljive jer ih više nećemo moći odvojiti od samog čovjeka.
Možda ćemo i dalje govoriti o jednakim mogućnostima. No one više neće polaziti s iste početne točke. Kada prihvatimo da su neki ljudi doslovno bolje „podešeni”, mijenja se i naš osjećaj za pravednost. Više neće biti pitanje je li sustav pravedan, nego je li uopće još relevantan. U svijetu u kojem možemo mijenjati biologiju, društveni problemi gube hitnost. Zašto popravljati okruženje ako možemo prilagoditi čovjeka? Zašto uklanjati razlike ako ih možemo pretvoriti u osobine? To je najveći zaokret koji donosi biotehnologija: ne mijenja samo tijelo, nego i naš odnos prema nejednakosti. I možda je upravo to ono što bi nas najviše trebalo zabrinjavati. Ne što ćemo moći promijeniti, nego što ćemo prestati popravljati.
Kao što danas teško razumijemo zašto netko ne bi koristio internet, sutra bi moglo postati nerazumljivo zašto netko ne iskoristi mogućnost poboljšanja svojeg zdravlja ili sposobnosti. Ono što je danas izbor, brzo može postati tiha norma.
Kada tehnologija postane društveno pitanje
Na prvi pogled čini se da je sve to ponajprije stvar biologije, medicine i laboratorija. No granicu smo već prešli. To više nije samo tehnološko pitanje, nego političko i društveno. Kada možemo zahvatiti temelje čovjeka, ne odlučujemo više samo o tome kako liječiti bolest, nego i o tome što uopće smatramo bolešću i što je prihvatljivo. A to nisu pitanja na koja mogu odgovoriti laboratoriji.
Kada možemo „popravljati” čovjeka, mijenja se značenje pogreške. Ona više nije samo dio ljudske raznolikosti, nego nešto što je moguće, a možda čak i očekivano ukloniti. Time se mijenja i pritisak na pojedinca. Više nije pitanje možeš li biti bolji, nego zašto nisi. Kada pogreške postanu izbor, ni čovjek više nije ono što je bio.
Biotehnologija nas tako suočava s pitanjima koja su nekoć bila domena filozofije: što znači biti čovjek, što znači normalnost i gdje je granica između poboljšanja i gubitka nečega bitnog. I još konkretnije: tko te granice određuje? Država, struka, tržište ili pojedinac? Zato razvoj biotehnologije više ne treba samo biologe i inženjere, nego i sociologe, pravnike i etičare. Ne da bi kočili napredak, nego da bismo ga uopće mogli razumjeti.
Tehnološki razvoj bez društvenog promišljanja ne vodi u neutralnu budućnost, nego u onu koju oblikuju oni s najviše moći. I tu se vraćamo pitanju nejednakosti. Ako će odluke o tome što je „pogreška”, a što „poboljšanje” ponajprije ovisiti o pristupu, nećemo dobiti samo nove terapije. Oblikovat ćemo i nove standarde čovjeka. Takve koji će izgledati samorazumljivi, a zapravo će odražavati ono što je kome dostupno.
Zamislimo roditelje koji imaju mogućnost svojem djetetu osigurati gensko poboljšanje koje povećava otpornost na bolesti ili poboljšava kognitivne sposobnosti. Ako to učine, riskiraju optužbu da „zadiru u prirodu”. Ako to ne učine, možda će se jednog dana morati opravdavati zašto svom djetetu nisu omogućili najbolju moguću početnu poziciju. U takvom svijetu odluka više nije moralna dilema između dobra i lošeg, nego između dvaju različitih oblika odgovornosti.
Buduća nejednakost više neće biti posljedica okolnosti, nego rezultat odluka.