Tko kuha?
Jure Tomič je Debeluh. Kuhar koji ima savršen osjećaj za ukusno. Nitko mi nije skuhao toliko jedinstvenih i fantastičnih jela kao Jure. Debeluh nema Michelinovu zvjezdicu, što više govori o sustavu dodjeljivanja zvjezdica, nego o Debeluhu. Jure kuha sjajno, razumije svoje goste i zna stvoriti atmosferu užitka. I kao mali dodatak – paštu najviše volim jesti u Italiji (originalno, znam). No, najnajbolju paštu kuha Jure Tomič. Tko ne vjeruje, neka proba.
Što smo jeli?
Već i ptice na grani znaju koliko volim ovaj restoran i chefa. On naprosto kuha potpuno po mojoj mjeri. Jure razumije kombinacije elemenata koje stvaraju fenomenalne rezultate, važnije od samih pojedinačnih sastojaka. U Debeluhu se uvijek prepustimo njemu i jedemo što god nam ponudi. A gotovo sve što nam ponudi postaju jela za pamćenje. U prosincu se uglavnom jede previše, pa sam ove godine odlučila izbjeći većinu domjenaka i nepotrebnih obroka. Zato sam se ovom ručku posebno veselila. Kao i uvijek, u Debeluh smo došli na subotnji ručak. Od mog posljednjeg dolaska Jure je uveo nova jela, zbog čega su svi sljedovi bili nešto što sam prvi put probala. I sve bih ponovila.
Treba biti hrabar kuhar da kao amuse-bouche ponudi fiš paprikaš. Naravno, u Jurinoj izvedbi to je nešto sasvim posebno. No sva su njegova jela iskorak. Prvi tanjur, brancin s oksidiranim vrganjima i hladnim holandezom, jela bih svaki dan cijeli mjesec. Fantastično. Drugi tanjur, juha od buče, kestena, krumpira i limuna, možda zvuči teško, ali naravno uopće nije.
Kod Jure tanjura ima mnogo i nijedan se ne smije preskočiti. Iako se brzo zasitim, osobito ugljikohidratima, u Debeluhu se pašte i rižota ne propuštaju. Rižoto sa šafranom i kapesantama bio je izvrstan. U ovoj fazi ručka već sam počela razmišljati o kraju, no možda najbolje jelo cijelog ručka, velouté od pijetla, slatkog krumpira i topinambura, doista bi bilo šteta propustiti.
Slijedili su odlični tortellini s kozjim sirom, u mlijeku u kojem se kuhala janjetina, uz pjenu od sijena. Nakon toga poširani brancin s keljom i bijelim grahom. Tu smo već stenjali i molili Juru da prestane. Obećao je još samo jedno mesno jelo i desert. To „samo jedno meso“ bila je patka s pečenim zeljem i skutom. Odlična, naravno.
Deserti su u Debeluhu redovito izvrsni. Maštoviti, dekadentni i originalni. Očito smo o desertima govorili s dovoljno čežnje jer smo dobili dva. Prvo desert od kestena, kruške i bijele čokolade, a zatim čokoladu, lješnjak i slanu karamelu. Kao predana obožavateljica čokolade, više sam uživala u drugom, iako bih se i prvome rado vratila.
Ukupni doživljaj
U prošloj sam recenziji napisala:
Nema puno restorana kojima se stalno vraćam. No u Debeluh idem već godinama, stalno, s veseljem. Svaki odlazak tamo je mali praznik (što mi se čini sjajnom preporukom za restoran). Jure jako dobro razumije finu hranu. Voli ju pripremati i jesti (uvijek moramo malo i o kilama kad smo tamo). Zato su Brežice, neočekivano, postale jedna od omiljenih destinacija. Za ručak s prijateljima iz Ljubljane. Za izlet s jednom neobičnom, ali zabavnom skupinom hedonista s kojima smo tamo bili toliko puta da nam se WhatApp grupa zove Debeluh. Za motivaciju Matiji (sinu) da ga čeka ručak kod Jure kad se konačno vrati kući sa studija. Toliko finih jela i toliko dobrih sjećanja ne mogu pripisati niti jednom drugom mjestu. Svatko tko voli jesti, trebao bi jednom probati Debeluhovu kuhinju. Nakon toga, vraćat će se stalno.
Upravo to mislim i nakon ovog divnog ručka. Ima restorana koje naprosto volim, koji su uvijek praznik i sreća. Debeluh je jedan od njih.