Tko kuha?
Jure Tomič je Debeluh. Kuhar koji ima savršen osjećaj za ukusno. Nitko mi nije skuhao toliko jedinstvenih i fantastičnih jela kao Jure. Debeluh nema Michelinovu zvjezdicu, što više govori o sustavu dodjeljivanja zvjezdica, nego o Debeluhu. Jure kuha sjajno, razumije svoje goste i zna stvoriti atmosferu užitka. I kao mali dodatak – paštu najviše volim jesti u Italiji (originalno, znam). No, najnajbolju paštu kuha Jure Tomič. Tko ne vjeruje, neka proba.
Što smo jeli?
U Debeluh idemo isključivo na ručak. Gotovo uvijek subotom. Obzirom da se do tamo vozimo sat vremena, odlazak kod Jure je uvijek cjelodnevni izlet. Dodatno, nakon ručka u Debeluhu obavezno dobijem kilu (i pol). Restoran mora biti dobar da bi bio vrijedan vožnje i kile. Debeluh jest.
Već dugo u Debeluhu jedemo ono što Jure preporuči. Pita nas koliko smo gladni (jako), koliko vremena imamo (koliko treba), želimo li ribu ili meso (oboje) i želimo li nešto posebno. Onda divni i diskretni konobari, predvođeni Juretovom mamom, počnu donositi prvo mala, prepoznatljiva, uvodna jela, zatim malo ozbiljnija predjela, nakon toga neku paštu, malo ribe, pa malo mesa. Tu redovito kapituliram, pa Dejan jede dva mesa.
Jedno od najčešćih jela je teleća pašteta s kokicama. Uvijek ju pokušavam jesti bez kruha (a kruh je divan). Često ga slijede jela od sirove ribe. Tatarski od brancina s jabukama i dalje pamtim kao jedno od najboljih jela ovdje. No i tatarski oblikovan u ćevapčić (s hrskavim pločicama od ajvara, majonezom od feferona i zrnima gorušice) je izvrstan. Svako od ovih jela je sjajno. Nakon ovoga već pomalo siti, jedemo dalje, jer ne možemo odoljeti…kremu od krumpira i luka, s crnim tartufima. Zatim, rižoto od šafrana s pastrvom. Oko ovog jela imam dvojbe. Nisam obožavateljica rižota. Uvijek mi bude žao kalorija. No Jurin rižoto je naravno vrh. Žut, kremast i savršene gustoće. Za meso više nisam imala mjesta.
To naravno ne znači da sam odbila desert. Pojela sam dva. Sladoled od kruha i poznatu Jurinu štrudlu od borovnica (nju smo dodatno tražili). Jure je jedini kuhar koji nakon fantastičnog obroka ponudi jednako dobre deserte. To je dio obroka koji gotovo uvijek podbaci, kao da odlični kuhari smatraju desert manje važnim. Ne i Jure. Kod njega su deserti tako dobri, da bih ih najradije ponijela i doma. Sladoled od kruha je primjerice riskantan potez. Može ispasti kao bespotrebno prenemaganje. U Debeluhu je međutim isključivo izvrstan desert. Pijemo uvijek razna suha i svježa bijela vina (s povremenim izletom u čašu crnog ili bisku). Cijena menija je od 50 do 120 eura po osobi.
Ukupni doživljaj
Nema puno restorana kojima se stalno vraćam. No u Debeluh idem već godinama, stalno, s veseljem. Svaki odlazak tamo je mali praznik (što mi se čini sjajnom preporukom za restoran). Jure jako dobro razumije finu hranu. Voli ju pripremati i jesti (uvijek moramo malo i o kilama kad smo tamo). Zato su Brežice, neočekivano, postale jedna od omiljenih destinacija. Za ručak s prijateljima iz Ljubljane. Za izlet s jednom neobičnom, ali zabavnom skupinom hedonista s kojima smo tamo bili toliko puta da nam se WhatApp grupa zove Debeluh. Za motivaciju Matiji (sinu) da ga čeka ručak kod Jure kad se konačno vrati kući sa studija. Toliko finih jela i toliko dobrih sjećanja ne mogu pripisati niti jednom drugom mjestu. Svatko tko voli jesti, trebao bi jednom probati Debeluhovu kuhinju. Nakon toga, vraćat će se stalno.