Tko kuha?
Nusret Gökçe, čovjek iza brenda, proslavio se viralnim gestama posipanja soli. Počeo je kao mesar u Turskoj, a danas je globalno poznato lice. Danas je (pretpostavljam) rijetko u kuhinji, no njegov pristup koji spaja kuhanje i predstavu i dalje je najprepoznatljiviji dio ovog restorana. Nusr-Et, odnosno Salt Bae, nekada turski, a sada međunarodni lanac restorana, prisutan je u brojnim svjetskim gradovima. Isprobali smo restorane u Istanbulu i Dubaiju, a jedno odlično iskustvo imali smo i u njegovom restoranu na aerodromu u Istanbulu. Ako ne volite meso, ovu recenziju bolje je preskočiti.
Što smo jeli?
Već sam opisala iskustvo iz Dubaija, a ovaj put smo večerali u Istanbulu, u njegovom restoranu u Etileru, u Bešiktašu. Ovo je prvi restoran koji je otvorio 2010. (danas ih ima 16). Atmosfera je više klupska nego restoranska, a moram priznati da mi je gužva bila prevelika.
Ovo je restoran u kojem mi je draže večerati. Predstava koja prati serviranje hrane nekako je manje apsurdna noću. Iako smo rezervirali relativno ranu večeru, ipak smo na stol morali čekati gotovo sat vremena. Na kraju smo se počeli žaliti, pa su nam jedva nekako pronašli stol. Za inače odlično organizirane Turke, ovo je neobično (a možda i namjerno). U svakom slučaju, meni niti jedna večera nije vrijedna tolikog čekanja. Za stol smo došli gladni i nestrpljivi. U restoranu vlada neviđena gužva i buka. Atmosfera je kao u skupoj menzi. Kaputi su obješeni o naslone stolica (nešto što baš jako ne volim). Sa svih strana dolijeću konobari. Pretpostavljam da je ovo u Istanbulu „the place to be seen“. Time – sasvim promašeno za nas.
Kod Nusreta se jede meso. Meni je kratak i nudi osnovna jela koja ste već puno puta vidjeli i probali. To znači da mora imati doista dobre sastojke i puno povjerenja u vlastitu pripremu. Nema kruha, amuse bouchea ni drugih zalogaja koji bi odvlačili pažnju od glavne zvijezde – mesa. Ovaj put naručili smo samo goveđi carpaccio, koji je bio jako dobar. Predstava koja prati sva jela i ovdje je bila dobro izvedena. Za glavna jela naručili smo odreske. Moj izbor, uvijek (predvidivo i dosadno), bio je filet mignon. Iako postoji verzija sa zlatnim listićima, običan mi je bio sasvim dovoljan – doista ne razumijem tu modu zlata na hrani. Medium rare, pripremljen savršeno. Matija i Dejan jeli su New York style steak (odnosno striploin). Prilog je ponovno bio krumpir u ljusci i prženi luk. Fino, no samo to – fino.
Kao što sam već napisala nakon iskustva u Dubaiju – kod Nusreta se nude samo dva deserta: baklava i baklava sa zlatom. Baklavu, koja je rezana kao šnita torte, raspolove za stolom, napune sladoledom od vanilije, ponovno poklope i onda sve još malo nasjeckaju. Ako zvuči dekadentno i nepotrebno, to je zato što jest. I jedno i drugo. No, i vrlo ukusno.
Ukupni doživljaj
Za razliku od Nusreta u Dubaiju, koji djeluje luksuzno i mirno, ovaj u Istanbulu je glasan, prepun i kaotičan. Kao i u svim ostalim restoranima iz lanca, pored ulaza je velika škrinja s impresivnim komadima mesa. Dodatno, sve je prepuno različitih gluposti s velikom slikom Salt Baea. Iako mi je ta komercijalna usmjerenost antipatična, „finishing salt“ koju prodaje (s velikom slikom Nusreta na poklopcu) je izvrsna i jedna od najboljih soli uopće. To je ujedno i jedini suvenir koji smo kupili tijekom cijelog boravka u Turskoj. Na kraju, zaključak koji sam napisala za restoran u Dubaiju i dalje stoji – Nusret nije samo restoran, već i pozornica. Servis je energičan, a osoblje uigrano za izvedbu rezanja mesa direktno pred gostima. Atmosfera je glasna, ponekad kaotična, ali uvijek zabavna. Najveća mana Nusreta je cijena. Vrijednost za novac je upitna. Dodatno, za ljubitelje mesa koji traže kvalitetan steak bez previše dodatnog showa, postoje bolji izbori. No, za one koji su eventualno znatiželjni, Nusret vrijedi posjetiti barem jednom.