Tko kuha?
Nusret Gökçe, čovjek iza brenda, proslavio se viralnim gestama posipanja soli. Počeo je kao mesar u Turskoj, a danas je globalno poznato lice. Danas je (pretpostavljam) rijetko u kuhinji, no njegov pristup koji spaja kuhanje i predstavu i dalje je najprepoznatljiviji dio ovog restorana.
Što smo jeli?
Iako smo probali Nusretove restorane u Istanbulu, tijekom planiranja puta u Dubai Nusret nije bio na popisu. Činilo nam se da ne nudi ništa novo. No, nakon nekih neplaniranih promjena u rasporedu, završili smo na večeri upravo ovdje – bez ikakvog problema s rezervacijom. Od nas četvoro, troje obožava meso. Marta nije prevelika ljubiteljica, pa je bilo jasno da ovo neće biti mjesto za nju. S druge strane, Matija i Dejan, veliki zaljubljenici u meso, došli su na svoje (spoiler alert: večera je za njih bila pun pogodak).
Prije nego smo uopće naručili, srušila sam čašu s vodom i smočila cijeli stol. Način na koji su se pobrinuli da nam zamijene stolnjak i sve na stolu najviše govori o ovom mjestu. Brzo, učinkovito, no ne i diskretno. U ovom restoranu baš sve je predstava.
Kod Nusreta se, dakle, jede meso. Meni je kratak (što mi se sviđa). Nudi basic jela koja ste već puno puta vidjeli i probali. To znači da mora imati doista dobre sastojke i puno povjerenja u vlastitu pripremu. Kod Nusreta nema kruha, amuse bouchea ni drugih zalogaja koji bi odvlačili pažnju od glavne zvijezde – mesa.
Predjelo su bili goveđi carpaccio i tartar. Bili su sjajni, među boljima koje sam ikada probala. Oba jela se dovršavaju za stolom. Carpaccio, osim izvrsnog mesa, uključuje rukolu, pločice parmezana, Dijon senf i Aceto Balsamico. Nakon što konobar sve isjecka (kod Nusreta se općenito stalno nešto sjecka), carpaccio oblikuje u palačinku. Goveđi tartar također se dovršava za stolom i bio je odlično začinjen – što inače često zamjeram tartarima.
Za glavna jela naručili smo odreske. Moj izbor, uvijek (predvidivo i dosadno), bio je filet mignon. Iako postoji verzija sa zlatnim listićima, običan mi je bio sasvim dovoljan – doista ne razumijem tu modu zlata na hrani. Medium rare, pripremljen savršeno. Matija i Dejan podijelili su striploin i uživali. Marta je naručila piletinu i zamišljala da je negdje drugdje. Budući da obožavam krumpir, ali si ga rijetko priuštim, ovdje sam odabrala potpunu dekadenciju – jacket potato (cijeli pečeni krumpir u ljusci). Uz dodatak putra i kiselog vrhnja, bio je apsolutna zvijezda večere (čak je i Marta malo živnula kad ga je probala).
Desert je kao i uvijek bio neizbježan. Kod Nusreta se nude samo dva deserta. Baklava i baklava sa zlatom. Ta mi je baklava (bez zlata) ostala u dobrom sjećanju iz njegovih prethodnih restorana. Baklavu, koja je rezana kao šnita torte, raspolove za stolom, napune sladoledom od vanilije, ponovno poklope i onda sve ponovno malo sjeckaju. Ako zvuči dekadentno i nepotrebno, to je zato što jest. I jedno i drugo. No i vrlo ukusno. Pili smo francusko vino, koje je (kao i svugdje u Dubaiju) preskupo.
Ukupni doživljaj
Nusret u Dubaiju je luksuzan i ugodno uređen. Onaj u Istanbulu djelovao je narodski, bio prepun dima i djece koja trče po restoranu. Ovaj je međutim odavao atmosferu finog mjesta za romantičan izlazak. Kao i inače u njegovim restoranima postoji velika škrinja s izloženim komadima mesa. Nažalost nije se mogla kupiti njegova sol, odnosno „finishing solt“ koja mi je odlična.
Kao i u Istanbulu i ovaj Nusret nije samo restoran, već i pozornica. Servis je energičan, a osoblje uigrano za izvedbu rezanja mesa direktno pred gostima. Najveća mana Nusreta je cijena. Vrijednost za novac je upitna. Dodatno, za ljubitelje mesa koji traže kvalitetan steak bez previše dodatnog showa, postoje bolji izbori. No, za one koji su eventualno znatiželjni, Nusret vrijedi posjetiti barem jednom.