Tko kuha?
U kuhinji Noela trenutno kuha Bruno Vokal, chef koji se nakon dvije godine provedene kao sous chef u dubrovačkom Michelinovu restoranu 360 vratio u restoran u kojem je godinama radio i razvijao svoj stil kuhanja. U Noelu danas, uz glavni meni, nastaju i slastice koje priprema njegova supruga.
Što smo jeli?
Već sam pisala o Noelu. Noel je moj najdraži restoran u Zagrebu kada nešto želim proslaviti. Tijekom godina prolazio je kroz razne faze. Bilo je izvrsnih obroka, ali i vrlo prosječnih. Bez obzira na kvalitetu večere, jer u ovaj restoran gotovo uvijek idem navečer, odlazak u Noel za mene je uvijek svečanost. Nakon što smo Dejan i ja nedavno odlučili nešto proslaviti, moj izbor bio je jasan.
Dugo nisam bila u Noelu. Atmosfera se promijenila, iako je ostao taj dobar osjećaj restorana koji bi jednako lako mogao biti i usred Londona. Nema više konobara i sommeliera koji su bili dio njegova identiteta. Zamijenili su ih neki novi, mladi ljudi u crnim odijelima i bijelim tenisicama. Svi su bili uslužni i ljubazni. Uspješno su savladali onu važnu kombinaciju pažljivog pristupa bez invazivnosti.
Jelovnik smo odabrali unaprijed, kako to danas ambiciozni restorani vole i traže. Bili smo razumni, što najčešće nismo, i odlučili smo se za jelovnik od pet slijedova, Noel Essence. Uz staru gardu Noela nestali su i njihovi grisini koje sam jako voljela, ali zamjenski amuse-bouchevi bili su odlični.
Prvo jelo, jadranske kozice, buča, mandarina i ulje od kapara, bilo je dobro. Vrlo pristojan tanjur dostojan restorana s Michelinovom zvjezdicom. Nedostajala mi je ona ključna nijansa okusa koja bi ga učinila baš sjajnim. No i dalje sam bila zadovoljna.
Nakon toga slijedile su Noel štrukle. Štrukle koje ni po čemu ne nalikuju štruklama jer su, oh kako predvidivo, dekonstruirane. Pomalo sam umorna od dekonstruiranog ičega. Najčešće mi djeluje kao da je bilo lakše napraviti dekonstruirano jelo nego ga pripremiti onako kako treba. Međutim, ove štrukle bile su sjajne. Napravljene od reducirane kreme, pjene od mlijeka i hrskavog tijesta, ne znam po čemu su to zapravo bile štrukle, ali bilo je to najbolje jelo cijele večere.
Gračanska pastrva također je bila vrlo dobra. Uvijek sam prilično skeptična prema ribi posluženoj u fine dining restoranima. Uglavnom bude bez karaktera. No ova pastrva bila je baš kako treba.
Kod teleće brizle već sam pomalo posustala. Probala sam je, ali većinu prepustila Dejanu. On je, kao veliki ljubitelj brizli, bio vrlo zadovoljan.
Deserti su uvijek ozbiljan test za svaki restoran. Mnogi izvrsni restorani spotaknuli su se upravo na desertu pokušavajući napraviti nešto prelagano, preposebno ili preneobično. U Noelu je desert bio dobar, ali na njemu bih još malo poradila. Selekcija citrusa i kozji jogurt bili su mi sasvim ok, ali nekom pravom slatkišu na kraju ipak bih dala bolju ocjenu. No to je prije svega stvar moje velike ljubavi prema čokoladi. Sve u svemu, jako dobro.
Ukupni doživljaj
Noel je dokaz da je uživanje u restoranu puno više od same hrane. Obuhvaća i ambijent, uslugu, atmosferu, tempo posluživanja i još mnogo toga. Svi ti elementi ovdje nekako dobro funkcioniraju zajedno i čine Noel mjestom u kojem se osjećam ugodno. Osim što volim taj kozmopolitski vibe koji je uvijek prisutan, sviđa mi se i ambicija koja se osjeća u kuhanju. Pjenice i male porcije koje mnogi kritiziraju meni su sjajne. U restorane i idem zbog stvari koje nijedna domaćica ne može ponuditi. Noel je, unatoč različitim chefovima kroz godine, ostao moje omiljeno mjesto za svečanu večeru u Zagrebu. Vraćam se prvom prilikom kada se pojavi razlog za slavlje.