Tko kuha?
Trenutačno kuha novi chef, Marijo Mandarić. Iako sam jednom, davno, jela u Noelu Buje, gdje je tada kuhao Marijo Mandarić, smatram ovo prvim (pravim) isprobavanjem njegove kuhinje. Jela sam u svim dosadašnjim iteracijama Noela i iako je bilo boljih i lošijih dana, uvijek volim ovdje doći. Ima nešto u kombinaciji ambijenta i uvijek ambicioznoj kuhinji što me u Noelu čini sretnom.
Što smo jeli?
Iako je Noel od svog početka promijenio nekoliko lica, volim ga. Večeras smo tamo izveli jednog svog dragog prijatelja iz Engleske. Kada je prošli puta bio u Zagrebu, jeli smo također u Noelu. Ima Zagreb i drugih mjesta na koje bismo mogli izvesti prijatelja s kojim želimo pojesti finu večeru, no Noel nudi tu finu kombinaciju ambicioznog obroka, sjajne usluge i osjećaja kozmopolitskog restorana. Pa evo nas ponovno ovdje. Kao zaključak, kada u sivim danima prehrambene discipline zamišljam gdje bih rado prekršila dijetu, Noel mi uvijek prvi padne na pamet.
U Noelu postoji samo jedan meni – degustacijski. Sva su imena i opisi ambiciozno nerazumljivi (Don’t be scared, Trust your mind). Iako su navedeni elementi svakog slijeda (Crispy sticks with seaurchin, Kombucha…..), teško ćete pogoditi što je zapravo na meniju. Imena i opisi su isključivo na engleskom jeziku. Hm…
Prije početka večere, na stolu su tradicionalni Noelovi grisini. Inače jako volim te grisine. Jako su tanki i ne zasite previše. Novi chef napravio je svoju verziju. Bojim se da mi je stara bila nešto bolja. Odmah za njima dolaze tartlet s gljivama i kremom od Roqueforta i gougere (kako li se to prevodi… možda slana pogačica) s tartufima. Umjereno i fino. Možda malo prebrzo dolazi i slijedeće jelo, cappuccino od limunske trave s porilukom. Uputa je prvo pojesti poriluk, a onda ostatak popiti. Ovo mi je jelo draže nego ostalima za stolom. Konobari primjećuju da nam je tempo prebrz i malo usporavaju. Stiže novi set čaša i nude nam kombuchu. Noel radi fermentirana pića i često sam ih ovdje probala. Nisam pretjerani ljubitelj, no moram priznati da je kombucha od čaja koju su nam natočili između prvog i drugog dijela večere možda najbolje fermentirano piće do sada.
Nakon uvodnog dijela (Don’t be scared), slijedi Trust your mind. Tris jela koji počinje s kombinacijom gljiva i Jakobovih kapica. Zanimljivo, iako bi cijelo jelo trebalo biti mrvu čvršće. Zatim dolazi pastrva s bazgom koja je fina i štrukle s bijelim tartufom koje su izvrsne.
Na polovici smo večere i ne osjećam se prejedeno. Jako cijenim kada kuhar uspije ponuditi toliki niz sljedova bez da mi u jednom trenutku postane dosta. Izazov je jako velik i rijetko koji chef u tome doista i uspije. Naime, kombinacija namirnica mora biti baš pažljiva i treba odoljeti pretjerivanju s ugljikohidratima. Zato sam se iznenadila kada se u sredini večere za stolom pojavio kruh u nekoliko oblika. U Noelu rade divan kruh. I nitko tko voli jesti ne može odoljeti finom kruhu s putrom. Ali takva je šteta potrošiti kalorijske kapacitete na kruh i putar. Što ne znači da sam mu odoljela. Mliječni kruh s makom je posebno dobar.
Nakon krušnog slijeda koji se zove Who doesn’t like bread (konačno ime povezano s ponuđenim) dolazi posljednji trio prije deserta – Find a friend. Lokalni pijetao u nekoliko formata, u tri različita jela. Jako fino, no bilo bi još bolje da prije toga nisam pojela kruh. Pred kraj više ne mogu, što je šteta jer mi se ovaj dio večere čini najzanimljiviji.
Konačno, idemo prema desertima. Kišna kap koja se jede u jednom zalogaju je baš ugodno iznenađenje. U ovakvim jelima je lako pogriješiti, no ova kap je odlična. Osvježavajuća, što je pretpostavljam i ideja. Obzirom da se ovaj sklop naziva Rain drop and childhood memory, drugi dio sklopa je lego kockica na dlanu. Zgodno izgleda, no ne ostavlja značajan dojam.
Dobar desert nakon fine večere je nevjerojatno rijedak. Nije lako naći pravu mjeru i ponuditi desert koji nije pretežak i logično slijedi prethodna jela. Tako da sam rijetko zadovoljna. U Noelu su deserti šumsko voće sa sirom i sladoled od kruha s jabukom. Sladoled mi je bolji. Najbolji od svega su mi petit fours, četiri odlična zalogaja. Jedva sam se suzdržala da ne pojedem i tuđe (u moju obranu, gost iz Engleske ostavio je svoje). Pili smo Saints Hills Le Chiffre. Cijena menija je 180 eura po osobi.
Ukupni doživljaj
Ljudi s kojima često jedem, moji istomišljenici u hedonizmu, uglavnom kažu da im je za uživanje u restoranu najvažnija kvaliteta hrane. Ne mogu to poreći i bez dobre hrane nema dobrog restorana. Međutim, meni za uživanje u restoranu treba i puno drugih stvari. Interijer Noela je moderan i relativno je standardan za takav tip restorana. Stolovi su bez stolnjaka (što jako smeta jednoj mojoj prijateljici s kojom često jedem). Stolice su jako udobne, što je rijetko. Jedan od stolova gleda ravno u kuhinju u skladu s novim (meni promašenim) trendom transparentnosti onoga što se zbiva u kuhinji. No, nema niti jednog mjesta u Zagrebu koje mi je primjerenije za svečani obrok. Ne mogu sasvim odrediti zašto, no kad sjednem za stol u Noelu, osjećam kao da je slavlje počelo. Tako da uvijek počnem obrok zadovoljna. Početak je uvijek šampanjac i adiktivni grisini koji neočekivano opstaju, iako se glavni kuhari mijenjaju. Noel je restoran s Michelinovom zvjezdicom i to se osjeća. Cijene su visoke, no nisu neprimjerene. Obrok je relativno lagan što sve više cijenim. Volim mirno spavati nakon večere.