Svima koji žive u ovom dijelu svijeta, Venecija je iza ugla. Sjećam se jednog davnog odlaska s mamom i tatom kada sam imala desetak godina. Bila sam impresionirana. Nisam sigurna što se promijenilo – Venecija ili ja – ali više nisam impresionirana. Venecija, nažalost, više nije užitak. Kada to kažem, naravno da i dalje prepoznajem mnoge ljepote tog jedinstvenog grada. Sve što Venecija predstavlja, od povijesti do specifične gradnje, i dalje impresionira. No ono što mi danas narušava doživljaj jest pretvaranje grada u najgori oblik masovnog turizma. Posljednjih nekoliko posjeta obilježile su horde turista koji se probijaju pokraj štandova s jeftinim, plastičnim kičem. Grad je zapušten, prljav i sa sve slabijom ponudom zanimljivih sadržaja. Žao mi je zbog toga jer sam u Veneciji nekad zaista uživala.
Vožnja
Do Venecije se iz Zagreba dolazi automobilom. Vožnja nije predugačka, no treba birati vrijeme, jer ako pogodite termin kada Ljubljančani idu na more, lako se možete naći u koloni i nepotrebno si produžiti put. Dejan i ja parkiramo automobil na jednom od otoka pred starim gradom. Godinama smo birali Tronchetto, veliko parkiralište smješteno na umjetnom otoku na zapadnom ulazu u Veneciju. Izgrađeno je kako bi se rasteretio promet u povijesnoj jezgri, jer je taj dio grada potpuno bez automobila. Do Tronchetta se dolazi izravno s kopna preko mosta Ponte della Libertà, nekoliko minuta prije krajnje točke do koje automobili mogu pristupiti – Piazzale Rome. Tronchetto je organiziran kao garaža s više etaža i vanjskim prostorima. Cijene su visoke, no ipak nešto niže nego u Piazzale Rome, koji je bliže centru. Parkiranje je dostupno bez rezervacije, ali je u sezoni preporučljivo unaprijed osigurati mjesto. Ovaj smo put, međutim, parkirali u garaži San Marco, jednoj od najbližih i najpraktičnijih opcija za parkiranje u Veneciji, smještenoj na Piazzale Roma – posljednjoj točki do koje automobili mogu doći prije nego što se grad pretvori u pješačku zonu bez prometa. Od tamo nas je do hotela prevezao vodeni taksi. Za razliku od vaporetta (javnog vodenog autobusa), vodeni taksiji su privatna usluga i, što se mene tiče, najbolji oblik prijevoza po venecijanskim kanalima.
Smještaj
Nisam obožavateljica talijanskih hotela. Hoteli u Veneciji su mi još manje dragi. Prije desetak godina konačno smo pronašli hotel koji mi odgovara. Hilton Molino Stucky Venice nalazi se na otoku Giudecca, s druge strane Kanala Grande u odnosu na povijesnu jezgru Venecije. Smješten je u obnovljenoj zgradi nekadašnjeg industrijskog mlina iz 19. stoljeća, koju je projektirao njemački arhitekt Ernst Wullekopf, a sagradio švicarski poduzetnik Giovanni Stucky. Zgrada je dugo bila napuštena nakon zatvaranja mlina 1955., a u hotel je pretvorena 2007. godine. Dio soba gleda na lagunu, a dio na unutarnje dvorište i Giudeccu. Hotel organizira vlastiti prijevoz brodom do Trga sv. Marka. Lokacija na Giudecci znači da gosti moraju koristiti brod za gotovo sve, što je istovremeno i romantično i gnjavaža. Hotel je, kao i svi američki lanci, učinkovit i udoban. To ne bih mogla reći za većinu venecijanskih hotela.
Restorani
Prošlo je vrijeme kada sam mislila da se u Italiji uvijek dobro jede. To jednostavno nije točno. U Veneciji sam puno puta jela odlično, ali ovaj odlazak bio je potpuni promašaj. Niti jedan obrok nije bio vrijedan pamćenja. Jedan od razloga našeg posjeta Veneciji bili su moeche – mali rakovi iz venecijanske lagune koji se love u trenutku kada mijenjaju oklop i ostanu bez njega, pa su tada mekani i mogu se jesti cijeli. Ta faza traje vrlo kratko, svega nekoliko sati, zbog čega je njihovo prikupljanje zahtjevno i ograničeno. Najčešće se prže u smjesi jaja i brašna. Sezonski su dostupni u proljeće i jesen, i smatraju se specijalitetom lokalne kuhinje. Probali smo ih jednom davno i bili su fantastični. Poznato je da smo Dejan i ja proždrljivci i da nam nije teško organizirati put u Veneciju samo zbog rakova. Međutim, nismo znali da se sezona moeche pomaknula zbog klimatskih promjena koje utječu na ekosustav lagune. Povišene temperature vode ubrzavaju ili pomiču vrijeme presvlačenja rakova, što remeti uobičajeni ritam lova. Tako da do rakova, nažalost, nismo došli. Tješili smo se činjenicom da smo rezervirali restorane za koje smo mislili da su provjereno dobra mjesta. Bili smo u krivu. Harry’s Bar je razvikano i preskupo mjesto koje odavno više nema veze s nekadašnjim okupljalištem intelektualaca i pjesnika. U njemu je nastao carpaccio. Restoran izgleda kao da će svaki čas ušetati drug Tito. Iako su cijene apsurdno visoke, voljeli smo otići tamo jer je taj, izvorni carpaccio, bio vrijedan posjeta. No, ovaj put, okruženi američkim i azijskim turistima, sa sve manjim porcijama i sve lošijom paštom, odlučili smo da je to bio naš posljednji put. Local je restoran u kojem smo u prošlosti odlično jeli i uživali u nekarakterističnom skandinavskom ambijentu. Nisam znala da je glavnog chefa, koji je dobio Michelinovu zvjezdicu, zamijenio novi, ambiciozni kuhar sklon održivoj kuhinji. U ovom slučaju, održivo je značilo nejestivo. Moeche smo pokušali naručiti i u Antica Trattoria Poste Vecie. Rakova nije bilo, a ni ostala hrana nije ostavila dojam. Kao i ostatak Venecije, restoran se prilagodio masovnom turizmu. Najbolji obrok u Veneciji bio je u Padovi. Naime, svaki put kad posjetimo Veneciju, svratimo i u Padovu, koju – za razliku od Venecije – jako volimo. Tamo ima više izvrsnih restorana, ali mjesto u koje se uvijek vraćamo zove se Osteria L’Anfora (Via dei Soncin 13, nedaleko od glavnog gradskog trga). To je mala, nepretenciozna osterija koja nudi jela venecijanske kuhinje. Rezervacija je nužna jer je uvijek gužva. Jelovnik se mijenja svakodnevno, pisan je rukom i, naravno, samo na talijanskom. Nitko ne govori engleski, pa nikada nismo sigurni što smo točno naručili. Budući da smo redovito jedini stranci, nemaju volje ni vremena objašnjavati. Što god naručimo (i dobijemo), bude izvrsno.
Što smo vidjeli?
Razmišljala sam što uopće ovdje napisati. Zna se što u Veneciji treba vidjeti: Trg sv. Marka, središnji trg Venecije, okružen Bazilikom sv. Marka i Duždevom palačom. Bazilika sv. Marka poznata je po bizantskim mozaicima i zlatnom oltaru. Duždeva palača bila je sjedište mletačke vlasti, s unutarnjim dvorištem i Mostom uzdaha koji povezuje palaču s nekadašnjim zatvorom. Zvonik sv. Marka nudi panoramski pogled na grad. Most Rialto najstariji je most preko Canala Grande, a u njegovoj blizini nalazi se tržnica Rialto. Canal Grande glavna je venecijanska prometnica kojom plove vaporetti. Venecija je, naravno, jedinstvena. No ono što danas vidim dok njome šetam su kolone ljudi koji otežavaju kretanje, beskrajne količine jeftinih plastičnih suvenira i restorani s plastificiranim slikama pizze koju možete naručiti po previsokim cijenama. Iako je šetnja po Veneciji još uvijek romantična, sve je teže ignorirati premasovni turizam. Došli smo malo prerano za posjet Bijenalu (Venecijanski bijenale je međunarodna izložba suvremene umjetnosti koja se održava svake dvije godine na više lokacija u gradu, uključujući Arsenale i Vrtove, s nacionalnim paviljonima i središnjom tematskom izložbom). Mjesto koje mi je i dalje omiljeno jest zbirka Peggy Guggenheim, smještena u palači Venier dei Leoni uz Canal Grande. U njoj se nalazi jedna od najvažnijih kolekcija moderne umjetnosti u Italiji, s djelima umjetnika poput Picassa, Pollocka, Miróa, Kandinskog i Magrittea. Peggy Guggenheim bila je američka kolekcionarka umjetnina, članica bogate njujorške obitelji Guggenheim. Nakon Drugog svjetskog rata preselila se u Veneciju, gdje je 1949. kupila palaču Venier dei Leoni na Canal Grandeu – jednu od najljepših kuća koje sam ikad vidjela. Čak i ako vas umjetnost ne zanima, ovdje vrijedi doći zbog same kuće i vrta, koji su apsolutno prekrasni.
Kako smo se proveli?
Proveli smo se dobro, kao i uvijek. Bez obzira na to što Venecija gubi sjaj, ovo je dio Italije koji dobro poznajemo i volimo. Izlet ovdje uvijek je dobra ideja. Već mi je sama vožnja vodenim taksijem po venecijanskim kanalima vrijedna dolaska. Iako su restorani uglavnom razočarali, utješili smo se odlaskom u Padovu. Osim finog ručka u L’Anfori, Padova nudi mnogo toga. Na primjer, salu za autopsiju, poznatu kao Teatro Anatomico, unutar zgrade Bo’, sjedišta Sveučilišta u Padovi. Izgrađena je 1594. i smatra se najstarijim anatomskim teatrom na svijetu. Dizajnirana je kao uski, drveni amfiteatar u više kružnih razina, u kojem su studenti medicine mogli stajati i promatrati obdukcije s pogledom odozgo. Možete ju posjetiti u sklopu razgledavanja sveučilišta (preporučujem). U Padovi uvijek odemo i na tržnicu, gdje kupimo pune vrećice fenomenalnih sireva za malo novca. I obavezne vreće artičoka u svim oblicima. Padova je divna i zaslužila je svoja četiri dana. Zaključno, Venecija je ostarjela ljepotica koja je vidjela bolje dane, no i dalje je jedinstvena i vrijedna posjete. Ako vam ne smeta horda turista.