Ne vjerujem da bih odabrala putovanje u Šangaj da nije bilo snažnog povoda. Ovoga puta to je bio Matija, koji je proveo semestar na studentskoj razmjeni u Ningbou, gradu u blizini Šangaja. Ningbo, naravno, ima deset milijuna stanovnika i nalazi se oko 200 kilometara od Šangaja, ali takva je Kina, golema. Dejan i ja posjetili smo Šangaj prije desetak godina i nije mi ostao u najboljem sjećanju. Zanimalo me koliko se Kina u međuvremenu promijenila i jesam li tada bila prestroga.
Let
Do Kine se može doći na mnogo načina, ali svi traju dugo. Mi smo odabrali Qatar Airways, koji je inače moja najdraža aviokompanija. Iako je Turkish Airlines nudio nešto povoljnije karte, put preko Dohe imao je bolji raspored, a i udobnije avione. Aerodrom Hamad najljepša je i najudobnija zračna luka u kojoj sam ikada bila. Let traje oko pet sati do Dohe, a zatim još sedam sati do Šangaja. Povratak traje dulje. U Dohi smo se zaustavili na dvije noći, što je cijelo putovanje učinilo relativno bezbolnim.
Šangaj
U Šangaju smo prvi put isprobali njihove superbrze vlakove i već tada doživjeli prvu dozu kontradiktorne Kine. Engleski jezik ondje se gotovo ne koristi, pa se za putovanje treba dobro pripremiti. Plaćanje funkcionira putem njihovih internih online sustava koje je korisno unaprijed instalirati. Stanica brzog vlaka udaljena je oko sat vremena vožnje taksijem od aerodroma, pa je važno znati kako ćete platiti vožnju. Nakon petnaestak minuta nesnalaženja, taksi nam je na kraju platio Matija iz Ningboa. Brzi vlakovi su povoljni, udobni, točni i, naravno, vrlo brzi. Malo skuplja karta u poslovnoj klasi omogućuje sjedalo koje se pretvara u ležaj, što je bilo zanimljivo iskustvo.
Smještaj
Prilikom prethodnog posjeta Šangaju naši su nas domaćini smjestili u hotel Fairmont, star i raskošan hotel na Bundu. Sve je bilo prašnjavo i pomalo zapušteno. Upravo zato sam ovaj put pažljivo birala smještaj i odlučila se za hotel Andaz, Hyattov premium brend koji inače jako volimo. Za razliku od starinskog Fairmonta, Andaz je moderno uređen i šaren, ali jednako prašnjav i zapušten.
U Ningbou smo odsjeli u Park Hyatt Ningbo Resort & Spa, lijepom hotelu smještenom uz jezero. Minimalistički uređen, s velikim sobama i lijepim pogledom, djelovao je vrlo ambiciozno. I ovdje je, kao i drugdje, sve bilo prašnjavo i zapušteno. Zaključila sam da Kinezi jednostavno imaju drukčiji vrijednosni sustav i drukčije prioritete. Cijene hotela relativno su razumne, kao i cijene u Kini općenito, barem u usporedbi s nekim drugim svjetskim destinacijama.
Restorani
Kineska hrana mi se ne sviđa. Svjesna sam da postoje brojne regionalne kineske kuhinje. Ovoga puta probali smo i kuhinju regije Ningbo, na koju su Kinezi posebno ponosni. Kineskim jelima dala sam mnogo prilika. Hranu su nam često birali domaćini, koji su iznimno darežljivi i gostoprimstvo iskazuju velikim brojem jela. Probali smo i novogodišnji obrok, kojemu Kinezi pridaju veliko značenje. Iskusili smo lokalne restorane, ali i one s Michelinovim zvjezdicama. Probali smo i europske i američke interpretacije kineske kuhinje, u restoranima poput Hakkasana. Nažalost, ništa od toga mi se nije svidjelo. Ako zanemarim sastojke poput kokošjih nožica i jaja starih devedeset dana, čak mi se ni univerzalno voljena jela poput dumplinga ne dopadaju. U mnogim jelima nedostaje mi karaktera i okusa, svježih i raskošnih sastojaka. Svjesna sam da je kuhinja primarno zasnovana na dostupnosti namirnica, ali jednostavno nisam uspjela razviti sklonost prema njihovim gljivama koje, barem meni, nemaju okus. Moj je ključni dojam da je kineska kuhinja prije svega kuhinja tekstura, u potpunoj suprotnosti s onim što ja osobno volim.
Isprobali smo nekoliko restorana u Ningbou (Seafood House) i vrlo različite restorane u Šangaju (Da Vittorio, Fu He Hui, Taian Table). Šangaj je velegrad u kojem se uvijek mogu pronaći dobri restorani, ali Kina za mene ipak nije gurmanska destinacija. Jedina iznimka tom stavu je pekinška patka. Jelo o kojem smo svi mnogo puta čuli, a koje smo Dejan i ja gotovo preskočili. Kada smo vodičku pitali kakva je pekinška patka u Šangaju i bi li je preporučila, odvela nas je na jedno kičersko mjesto koje nam se nije svidjelo. Na kraju sam, posljednjeg dana, ipak pronašla restoran u koji smo odlučili otići i koji je, gotovo čudom, još imao nekoliko pataka. To iskustvo bilo je toliko posebno da je obilježilo cijeli moj boravak u Kini. Najbolja patka koju sam ikada probala i prava oda kineskoj kuhinji i njezinu pristupu. Priprema traje danima i ne vjerujem da ju itko osim Kineza može dovesti do te razine. Svakome tko putuje u Kinu preporučujem da je proba.
Što smo vidjeli
U svakom gradu najzanimljivije mi je promatrati ljude na ulicama, dućane i restorane, odnosno ritam grada i svakodnevni život. Moj prvi dojam Kine bio je snažan osjećaj jezične izoliranosti zapadnjaka. Vrlo malo ljudi govori engleski i, unatoč umjetnoj inteligenciji i prevoditeljima, ovo nije zemlja u koju se može doći nepripremljen. Iako sam se često osjećala izgubljeno, ni u jednom trenutku nisam se osjećala nesigurno.
U odnosu na moj prethodni posjet vidi se značajan ekonomski napredak. Sve djeluje bogatije, iako su tragovi socrealizma i dalje prisutni posvuda. Ponovili smo dobru naviku da jedan dan gradom prohodamo s vodičem, što se, kao i uvijek, pokazalo najboljim mogućim rješenjem za upoznavanje grada i kulture. Meni su opisi zgrada bili manje zanimljivi od razgovora s vodičkom, mladom kineskom psihologinjom koja danas više zarađuje kao turistički vodič nego u svojoj struci. Živi u Šangaju, ali do našeg hotela u centru grada trebalo joj je gotovo dva sata, kombinacijom bicikla, vlaka i hodanja. Ponosna je na Kinu i Šangaj, ali na neka pitanja koja su meni bila zanimljiva nije imala odgovor. Primjerice, zašto u tako ogromnom gradu gotovo da nema prometnih gužvi.
Tijekom obilaska posjetili smo klasične lokacije poput Bunda, šetnice uz rijeku Huangpu s očuvanom kolonijalnom arhitekturom i pogledom na poslovni i financijski dio Pudonga. Vidjeli smo Oriental Pearl Tower, televizijski toranj i jedan od glavnih urbanih orijentira grada. Obišli smo Yu Garden, klasični vrt iz razdoblja dinastije Ming u staroj gradskoj jezgri, kao i Francusku koncesiju, prepoznatljivu po urbanizmu s početka 20. stoljeća, drvoredima i stambenim zgradama iz razdoblja europske uprave. Posjetili smo i Jing’an Temple, najveći budistički hram u središtu Šangaja, aktivno vjersko središte smješteno u izrazito urbanom okruženju. Ondje sam kupila jedini suvenir iz Kine, narukvicu od žada, koja se već sljedeći dan razbila.
Kako smo se proveli
Iako sam napisala da Kina nije moja najdraža destinacija, proveli smo se odlično. Mnogo je pomoglo to što smo vrijeme provodili s Matijom, koji je ondje studirao četiri sretna mjeseca. Vrijeme je, nažalost, bilo kišno i hladno, ali unatoč tome šetnja starim vrtom u samom centru Šangaja ostavlja snažan dojam. Iskusili smo i ceremoniju ispijanja čaja te vidjeli koliko Kinezi ozbiljno shvaćaju čaj. Svidio mi se mali glineni čajnik veličine dlana, pa mi je palo na pamet da ga kupim. Kada su mi rekli da cijena iznosi 13 000 eura, odlučila sam kupnju ipak odgoditi za neki drugi put. Čajevi koje smo probali bili su doista izvrsni.
Opći dojam je da je Rijetko tko govori engleski, ali europski i američki brendovi iznimno su važni. Najveći Starbucks na svijetu smješten je pokraj ogromnog Louis Vuitton dućana u obliku broda. Ono što me možda najviše impresioniralo jest koliko se Šangaj promijenio u samo deset godina. U istom razdoblju u Zagrebu se popravio tek pokoji pločnik. Možda bi zato sva naša djeca, uz obavezni engleski, od najranije dobi trebala učiti i kineski.
