Neko sam vrijeme razmišljala kako opisati četiri dana u Kopenhagenu. Zamišljajući Šest, željela sam pisati tekstove kakve i sama volim čitati. Kad planiram putovanje, važno mi je znati gdje prespavati, gdje jesti i što vrijedi vidjeti. Zato su moji dosadašnji opisi „četiri dana“ u gradovima bili prilično faktografski. No shvatila sam da neke destinacije ne možeš svesti samo na popis informacija. Manje je važno koji sve hoteli postoje, a više kako se osjećam u tom gradu. Zašto mi se sviđa ili ne sviđa. Ovaj tekst o Kopenhagenu zato više odražava moj osobni dojam nego što nudi sveobuhvatan vodič. Vodiče, uostalom, drugi ionako mogu napisati bolje.
U Kopenhagenu sam prvi put bila s 14 godina. Bila sam oduševljena. Nakon toga sam ga posjetila još nekoliko puta, uvijek s veseljem. Danska i Kopenhagen, barem na papiru, trebali bi mi biti po volji: uređena i lijepa zemlja, s romantičnim glavnim gradom, najljepšim namještajem na svijetu, nekim od najzanimljivijih restorana (voljela bih posjetiti i Nomu i Alchemista) i pročišćenim, održivim pristupom životu. Zvuči sjajno. Ali nije. Barem ne ovoga puta.
Kako doputovati?
U Kopenhagen smo otputovali poslovno, na četiri dana. Iz Zagreba postoji direktan let Croatia Airlinesom. Konferencija zbog koje smo došli održavala se u Lundu, u Švedskoj. Kako vlakovi iz Kopenhagena prema Švedskoj voze gotovo neprekidno, idealna je prilika da se u jednom putovanju spoje dvije zemlje.
U centar grada možete doći funkcionalnim i brzim vlakom. So far so good. Međutim, već pri ulasku u hotel nismo bili sasvim zadovoljni. Danci skrivaju ulaze u hotele i restorane. Danski dizajn i urbana kultura često odražavaju minimalizam, suzdržanost i privatnost, a to se prenosi i na način na koji su osmišljeni ulazi u hotele, restorane i trgovine. Umjesto upadljivih natpisa i jasno označenih vrata, često ćete naići na diskretne ulaze, bez velikih logotipa, s minimalnim ili gotovo nevidljivim oznakama, često skrivenima u dvorištima ili sporednim ulicama. Takav pristup komunicira ekskluzivnost bez arogancije. U pozadini je i dublje kulturno pravilo: Janteloven, danska norma koja obeshrabruje isticanje i hvalisanje. Glasni, upadljivi ulazi proturječili bi toj vrijednosti.
Skriveni ulazi
U teoriji mi se takav pristup sviđa. No u praksi često ide predaleko. Hoteli su toliko diskretni da ih je doslovno teško pronaći. Dodatno, hotelske su sobe redovito male, u skladu s idejom umjerenosti i funkcionalnosti. Filozofija je imati sve što ti treba – ali ništa više. Nažalost, cijene takvih (malih) soba su izrazito visoke. Rezultat je da jako skupo plaćate sobu u kojoj nema ormara ni stolice.
Prošli put smo spavali u hotelu Sanders, koji je barem imao divnu atmosferu – iako se doručak posluživao u auli bez stolova. Ovaj put odabrali smo hotel Nobis i pogriješili. Kao što sam već spomenula, sobe su minijaturne, bez ormara. Doručak se poslužuje tek od osam sati, jer Danska ima snažnu zaštitu radničkih prava, pa bi angažiranje osoblja ranije značilo dodatne troškove. Dobro za njihove radnike – loše za nas, koji smo svako jutro odlazili na posao bez doručka. Atmosfera hotela je korektna, ali bez stvarnog interesa za udobnost gosta. I to je, ukratko, moj dojam Danske. Pristojno, ali bez duha.
Bež restorani
Kao i obično, restorane sam birala pažljivo. Imala sam ambiciju posjetiti Nomu i Alchemist, dva vanserijska restorana koja svaki pravi foodie ima na listi. Oba ova mjesta izuzetno je teško rezervirati, pa smo se ipak morali zadovoljiti nešto manje ambicioznim odabirom. Sva tri restorana za koja smo se odlučili imala su Michelinove zvjezdice. Ponovno, kao i kod hotela, ulazi su skriveni, cijene su visoke, a doživljaj nije vrijedan toga. Danci definitivno imaju karakterističan stil, koji prepoznajem i u hrani. Ambijenti svih restorana vrlo su jednostavni i vrlo ugodni. Usluga je učinkovita, no bez nekog pravog interesa za gosta. Ali najvažnije od svega – Dance ne zanima hrana. Točnije, ne zanima ih namirnica, osim kao polazišna točka za egzibicije. Svako jelo je umjetnost pretvaranja nečega u neuobičajeno agregatno stanje. U jelima je nemoguće prepoznati sastojke. Okusa niotkud. Rezultat takvog pristupa hrani jest da sam iz svakog restorana izašla nezadovoljna i pomalo uvrijeđena. Volim egzibicije u kuhinji, ali ipak mislim da je okus najvažnija odrednica vrhunskih restorana.
Najljepši namještaj
Nakon hotela i restorana, veselila sam se šetnji i odlasku u dućane s namještajem. Danski namještaj za mene je pojam. Illums Bolighus nalazi se na Strogetu, u središtu Kopenhagena, i specijaliziran je za skandinavski dizajn. HAY House smješten je na trgu Amagertorv i nudi suvremeni namještaj, kućanske predmete, tekstil i uredski pribor s naglaskom na funkcionalan i estetski jednostavan dizajn. Illums Bolighus i HAY draži su mi od bilo koje galerije ili muzeja. Neki od komada izloženih u tim dućanima žive i u mojoj kući. Druge bih vrlo rado kupila. No ovoga puta, čak ni s tim provjerenim mjestima nisam imala sreće. Nisam vidjela ništa posebno zanimljivo ni novo. Unatoč tome, i dalje vjerujem da je šetnja po Illumu divno iskustvo i čisti užitak.
Zaključak
Kao i uvijek, moj najdraži dio svakog putovanja je šetanje gradom bez posebnog cilja. Vrijeme je bilo lijepo i šetnja uz gradske kanale bila je divna. Kopenhagen je grad na vodi, a njegovi kanali imaju važnu ulogu u urbanom identitetu i kulturi. Inspirirani su amsterdamskim sustavom i izgrađeni uglavnom u 17. stoljeću, u vrijeme kada je Danska bila pomorska sila. Najpoznatiji kanal je Nyhavn, izgrađen 1670-ih kao trgovačka i lučka ruta koja je povezivala more s glavnim trgom. Danas je to najfotografiranije mjesto u gradu, poznato po šarenim pročeljima kuća, brodovima u luci i brojnim kafićima i restoranima. Iako sam dobila preporuke za nekoliko zanimljivih izložbi, raspored nam je bio dosta zgusnut, pa ih ovoga puta nismo uspjeli posjetiti.
Danska je, kao uostalom i cijela Skandinavija, zanimljiva na papiru, ali u stvarnosti svaki put malo razočara. Zaključak je da, iako Kopenhagen zvuči kao dobra ideja, možda (za mene) zahtijeva bolju pripremu. Morala bih detaljnije istražiti kako pronaći hotel u kojem je gost prioritet, restoran koji nudi hranu s okusom i muzeje i izložbe koji me zaista zanimaju. Vjerojatno bi mi, kada bih od Danaca očekivala održivost i suzdržanost, umjesto šarma i začinjenosti, cijeli doživljaj bio znatno bolji.