Jeste li razmišljali o produljenom vikendu u Istanbulu? Ako niste, puno propuštate. Istanbul je jedinstven. Moj prvi, davni posjet nije me impresionirao. Istanbul je glasan, neuredan, egzotičan i kaotičan. Ako vam se sviđa danski minimalizam (kao meni), može vam se dogoditi da vas buka Istanbula umori. No, ako mu date priliku i prepustite se toj neobičnoj, orijentalnoj atmosferi, otkrit ćete doista raskošan grad. Danas, nakon nekoliko dolazaka, Istanbul me podsjeća na New York. Možda zvuči neobično, ali ta ista kaotična atmosfera i jedinstvena živost koja mi se sviđa u New Yorku privlači me i u Istanbulu. A i hrana je odlična.
Let
Iz Zagreba možete letjeti u Istanbul direktno, svaki dan. Turkish Airlines ionako postaje jedan od najozbiljnijih avioprijevoznika na svijetu. Već smo ih nekoliko puta odabrali i na letovima koji nemaju veze s Turskom. Prema mojim dosadašnjim iskustvima, sve funkcionira odlično. Povratna karta iz Zagreba u Istanbul košta oko 300 eura, a let traje otprilike dva sata. Aerodrom u Istanbulu je nov i ugodan. Na povratku smo obavili nevjerojatno učinkovit check-in (sve sami) i otišli na ručak u Salt Bae. Taj mi je ručak bio najdraži obrok tijekom četiri dana. Toliko smo se zapričali da smo gotovo zakasnili na ukrcaj. Budući da smo bili posljednji, prebacili su nas u poslovnu klasu, u kojoj smo, nažalost, morali odbiti svu ponuđenu hranu i piće jer – Salt Bae. Stigli smo točno na vrijeme, kao i koferi, što sam prestala podrazumijevati kao normalno.
Smještaj
Doživljaj nekog grada jako ovisi o smještaju. Nigdje to nisam osjetila tako kao u Istanbulu. Nakon nekih sumnjivih odabira i vrlo neuglednih hotela, posljednja tri boravka jako su popravila moj dojam o gradu. Prva, cjenovno najpovoljnija mogućnost je Hilton (Istanbul Bomonti Hotel & Conference Center). U njemu smo odsjeli prije nekoliko godina kada smo u gradu boravili zbog konferencije. Kao i svaki Hilton, ovo je poslovni hotel (u poslovnoj četvrti grada), velik, generički i učinkovit. U usporedbi s drugim Hilton hotelima u svijetu, organizacija je bila izvrsna.
Drugi, najskuplji odabir, bio je Four Seasons Sultanahmet. U ovom smo hotelu završili neplanirano, bježeći iz nekog drugog (sasvim pogrešnog) hotela. Zanimljivo, zgrada hotela izvorno je izgrađena 1918. godine kao zatvor u neoklasicističkom stilu. Nakon prestanka funkcije zatvora 1969. godine, zgrada je preuređena i 1996. otvorena kao Four Seasons. Hotel se nalazi na pješačkoj udaljenosti od glavnih istanbulskih znamenitosti, uključujući Plavu džamiju, Aja Sofiju i palaču Topkapi. Hotel nema vlastiti bazen ni spa centar, no gostima je na raspolaganju besplatan prijevoz do sestrinskog objekta, Four Seasons Hotel Istanbul at the Bosphorus. Iako je boravak u Four Seasonsu skup, ovo je jedan od najljepših hotela u kojima sam ikada bila.
Konačno, moj najdraži hotel u Istanbulu je Soho House. Nalazi se u četvrti Beyoğlu, u obnovljenom Palazzo Corpi, zgradi iz 19. stoljeća koja je nekada bila američko veleposlanstvo. Dizajn interijera kombinira talijansku baštinu zgrade s modernim elementima, uključujući srednjovjekovni namještaj i turske tepihe. Zgrada je smještena u vrtu, pa kroz ostakljena vrata gledate u gužu zelenila. Atmosfera je ugodna i učinkovita. Kao i svugdje u Turskoj, servis je izvrstan. Iz nekog razloga, Turci znaju kombinirati uslužnost, ljubaznost i nenametljivost – uvijek sa smiješkom, uvijek na vrijeme i uvijek diskretno. Soho House je inicijalno bio lanac privatnih klubova i hotela koji je osnovan 1995. u Londonu, a danas ima lokacije širom svijeta. Prvotno je stvoren kao prostor za ljude iz kreativnih industrija – umjetnike, dizajnere, filmaše, glazbenike i poduzetnike – kako bi imali mjesto za druženje, rad i opuštanje. Nisam baš obožavatelj Soho House koncepta, no ovaj istambulski mi je odličan. Ovo je, do daljnjeg, moj odabir kad god boravim u Istanbulu.
Restorani
Hrana u Turskoj je izvrsna – najbolji kebabi, sjajni sirevi i kreativno pripremljeno povrće. Neki prethodni dolasci, u kojima sam probala izvorne turske restorane, bili su vrlo uspješni. Ovaj put, međutim, bili smo nekreativni. Prvu smo večeru jeli u Nobu, koji obavezno posjetimo u svakom gradu u kojem postoji. Nekarakteristično smiren Nobu, sa samo nekoliko stolova, nije se iskazao. Sve je bilo u redu, ali ne i sjajno.
Drugu smo večer isprobali najšminkerskiji restoran u Istanbulu – Turk Fatih Tutak. To je jedini restoran u Turskoj s dvije Michelinove zvjezdice. Smješten u četvrti Şişli Bomonti, na europskoj strani Istanbula, doista je bio fantastično iskustvo. Raskošan ambijent, izvrsna hrana i ta uvijek odlična turska uslužnost. Ova večera bila je najbolja ove godine.
Budući da smo u Istanbul došli vidjeti izgladnjelog sina, treća večera bila je kod Nusreta, koji je poznat po širokoj ponudi vrhunskih mesnih jela. Atmosfera je klupska i bučna, primjerenija Matijinim godinama nego mojima. Bez obzira na to, sve tri večere bile su uspješne i, kao obično, zaključujem da se u Turskoj jede izvrsno.
Što smo vidjeli?
Iako sam u Istanbulu bila više puta, zapravo sam vidjela vrlo malo toga. Prijatelji su nam prije puta dali savjet da angažiramo vodiča, što se pokazalo kao pun pogodak. Naša vodička, umirovljena profesorica turskog, našla se s nama u hotelu i provela je s nama šest sati. Do Hipodroma nas je povela javnim prijevozom, linijom F2 Tünel – drugom najstarijom podzemnom željeznicom na svijetu, otvorenom 1875. godine. Povezuje Karaköy (blizu Galata mosta) s Beyoğluom (blizu Istiklal Caddesi, kod trga Taksim). Riječ je o kratkoj, ali vrlo strmoj vožnji – dugačkoj samo 573 metra – koja pomaže pješacima da izbjegnu naporno penjanje uzbrdo (ili, u našem slučaju, silaženje nizbrdo).
Hipodrom je povijesni trg u srcu starog Istanbula, u četvrti Sultanahmet, gdje su se tijekom Bizantskog Carstva održavale konjske utrke i javna okupljanja. Danas je dio Sultanahmetovog turističkog kompleksa, gdje se nalaze Plava džamija, Aja Sofija i nekoliko drugih važnih spomenika. Na Hipodromu se, osim Obeliska Teodozija, nalaze i Serpentinasti stup (Serpentine Column) te Konstantinov obelisk (Walled Obelisk).
Nakon Hipodroma, vodička nas je povela u Baziliku cisternu (Yerebatan Sarnıcı), smještenu ispod četvrti Sultanahmet. Izgrađena u 6. stoljeću za vrijeme cara Justinijana I., osiguravala je opskrbu vodom za palače Bizanta, a kasnije i za Topkapi. Prostor cisterne dug je 138 metara i širok 65 metara, s kapacitetom od 80.000 kubičnih metara vode. Unutra se nalazi 336 mramornih stupova, od kojih su mnogi preneseni iz starijih građevina. Svjetlost se reflektira na vodi, naglašavajući arhitektonske detalje. Među najupečatljivijim elementima su dvije Meduzine glave, postavljene naopako i bočno u podnožju stupova. Njihovo porijeklo nije potpuno jasno, ali se pretpostavlja da potječu iz rimskih ruševina.
Bazilika cisterna jedna je od značajnijih povijesnih lokacija u Istanbulu. Nedavno je obnovljena, a interijer je osvijetljen kako bi se istaknuli detalji konstrukcije. Nakon cisterne, vodička nas je odvela u radionicu turskih tepiha, gdje smo mogli vidjeti proces njihove izrade i, naravno, kupiti ih. Iako su se Dejan i Matija ljutili na taj neprimjeren pokušaj prodaje, meni je bilo zanimljivo vidjeti gužvu među brojnim tepisima i naučiti nešto o osnovnim vrstama. Turska vlada, kako bi potaknula izvoz tepiha, snosi sve troškove carine i dostave, pa vam tepih stiže na kućnu adresu po cijeni koju platite u Turskoj. Početne cijene bile su oko 5000 eura, a cjenkanje je dio procesa. Mi nismo dobri u cjenkanju, a i nismo planirali potrošiti novac na novi tepih, pa smo ih ostavili razočarane i krenuli dalje.
Sljedeća stanica bila je palača Topkapi (Topkapı Sarayı). Palača je bila središte Osmanskog Carstva više od četiri stoljeća. Smještena je na istanbulskom poluotoku, između Zlatnog roga i Mramornog mora, s pogledom na Bospor. Izgrađena je u 15. stoljeću po nalogu sultana Mehmeda II. Osvajača, ubrzo nakon osvajanja Konstantinopola 1453. godine. Kompleks pokriva oko 700.000 četvornih metara i sastoji se od dvorišta, paviljona, dvorana i vrtova. Unutrašnjost uključuje Carsku riznicu, gdje su izloženi dragulji i oružje osmanskih sultana, Harem – zatvoreni dio palače u kojem su boravile sultanove supruge, konkubine i majke – te Biblioteku Ahmeta III., poznatu po rijetkim rukopisima i knjigama. Palača je služila kao sultanska rezidencija i administrativno središte carstva do 19. stoljeća, kada je sultan preselio u Dolmabahče. Priče o tome da su majke sultana upravljale carstvom bile su mi fascinantne. Političke borbe unutar harema bile su okrutne i odlučivale su o budućnosti carstva. Šetnju po palači bih preporučila svakome tko dođe u Istanbul. Nakon pregleda dragulja u riznici već sam bila umorna, no naša vodička bila je neumorna. Sljedeća stanica – Aja Sofija i Plava džamija. Aja Sofija (Ayasofya), izgrađena 537. godine kao bizantska crkva, kasnije je pretvorena u džamiju, zatim u muzej, a od 2020. ponovno je džamija. Poznata je po svojoj masivnoj kupoli, mozaicima i jedinstvenoj arhitekturi koja spaja bizantske i islamske elemente. Plava džamija (Sultanahmet Camii), izgrađena početkom 17. stoljeća za sultana Ahmeda I., prepoznatljiva je po šest minareta i unutrašnjosti ukrašenoj s više od 20.000 plavih pločica iz İznika. Nalazi se nasuprot Aje Sofije i još uvijek je aktivna džamija. Moram priznati da, iako je bilo zanimljivo vidjeti džamije iznutra, nisam bila pretjerano impresionirana. Sve u svemu, vrlo zanimljiv dan.
Sljedećih smo dana sami obišli još nekoliko znamenitosti. Prva postaja bio je Arheološki muzej, jedan od najvažnijih muzeja u Turskoj, s bogatom zbirkom artefakata iz Mezopotamije, Anatolije, Egipta i Grčke. Posebno je poznat po sarkofagu Aleksandra Velikog, jednom od najvrjednijih eksponata.
Posjetili smo i Istanbul Modern, prvi muzej moderne i suvremene umjetnosti u Turskoj. Muzej mi se svidio i sigurno bih ga ponovno posjetila. Zatim smo obišli Galata toranj, srednjovjekovnu kamenu kulu iz 14. stoljeća, s panoramskim pogledom na Istanbul i Bospor. No, zbog skupih ulaznica i reda za ulazak koji je trajao gotovo sat vremena, ne bih se vratila. Ono što bih svakako svima preporučila je vožnja istanbulskim trajektima (vapur), koji povezuju europsku i azijsku stranu grada.
Kako smo se proveli?
Proveli smo se odlično. Istanbul je jedinstven. Ako vas zanima povijest, koja je oblikovala našu civilizaciju, Istanbul nudi mnogo toga za vidjeti. Ako vas više privlači atmosfera grada, opet – Istanbul ima mnogo toga za ponuditi. Ovaj put preskočili smo bazare, ali i njih vrijedi posjetiti. Ritam grada je živ, glasan i kaotičan, ali unatoč tome osjećala sam se sigurno i ugodno. Ako ne znate kamo otići na produljeni vikend, svakako razmislite o Istanbulu.
