Iz Hrvatske se, od 2016. godine, kada je počelo masovno iseljavanje stanovništva, prosječno godišnje iseli oko 50.000 ljudi. Najveći broj iseljenih su mladi od 20 do 39 godina, što ukazuje na zabrinjavajući trend odlaska radno sposobnih osoba. I sama sam osjetila taj trend kada su se moji prijatelji počeli iseljavati – svi redom mladi, visoko obrazovani i sposobni ljudi. Tada sam bila čvrsto uvjerena da nikada neću postati jedna od njih, no život je imao druge planove.
Točno se sjećam trenutka kada mi je ideja o preseljenju prvi put pala na pamet – bilo je to 2021. godine, još smo djelomično radili od kuće. Bio je spor radni dan pa sam počela istraživati mogućnosti obrazovanja za djecu s posebnim potrebama u Hrvatskoj i – pao mi je mrak na oči. Odjednom sam jasno vidjela budućnost – ne odemo li iz Hrvatske, osudit ću svog (zaista bistrog) sina na obrazovanje koje nije prilagođeno ni njegovim potrebama ni njegovom intelektu, a svoju obitelj vjerojatno na financijsku i emotivnu propast, iscrpljenu naporima da stvorimo normalne uvjete za rast i napredak naše djece. Hrvatska je prekrasna zemlja i beskrajno je volim, ali to nije zemlja za osobe s invaliditetom. Nažalost, nema adekvatne infrastrukture, sustav ne funkcionira, i svi mi koji smo se našli unutar njega suočeni smo sa sveopćom nebrigom za najranjivije u društvu. Predsjednica udruge Sjena, Suzana Rešetar, koja i profesionalno i privatno živi borbu s hrvatskim obrazovnim sustavom, za ovu mi je priliku dala izjavu: “Hrvatska nije zemlja u kojoj je obrazovanje, bilo predškolsko, osnovnoškolsko ili srednjoškolsko, prilagođeno razumnim prilagodbama djece s teškoćama ili invaliditetom. Ne poštuju se njihova zajamčena ljudska prava – a jedno od njih zasigurno je pravo na obrazovanje.”
Te sam večeri tu temu otvorila sa suprugom i u pet minuta došli smo do zaključka da se moramo odseliti. Pristupili smo tome pomalo djetinjasto i bezbrižno – na karti Europe izabrali smo nekoliko zemalja koje dolaze u obzir i krenuli istraživati. Odlazak smo nazvali “petogodišnjim planom” (tada je naš sin imao dvije godine, a cilj nam je bio odseliti se prije nego što napuni sedam). Sudbina je htjela da već za nepunih pet mjeseci sjedimo u avionu za Nizozemsku. Srećom, tada nismo znali ni 1 % onoga što sada znamo o Nizozemskoj, pa smo s potpunim samopouzdanjem uletjeli u avanture poput pronalaska stana, škole i posla. I valjda zato što “sreća prati hrabre”, puno toga nam se jednostavno posložilo.
Najveći faktor u odabiru Nizozemske bili su naši prijatelji koji imaju kćer sa sindromom sličnim Lukinom. Oni su nas uputili u sve mogućnosti ovdašnjeg sustava i u tom smo segmentu bili potpuno sigurni da donosimo pravu odluku. Ukratko, odluku smo donijeli zbog Luke i sve što nam je bilo važno u vezi s njim pomno smo istražili i organizirali prije dolaska. Sve ostalo rješavali smo usput, i nekako je završilo dobro. Bila sam spremna na napuštanje karijere, na uređenje praznog stana na daljinu, na učenje novog jezika, upoznavanje nove kulture… Ali ono na što nisam bila spremna jest emotivni aspekt selidbe, o kojem se zaista malo priča.
Kako je zaista biti stranac? Mislim da to pitanje postavlja malo onih koji se odluče na odlazak. U pripremi za ovaj tekst razgovarala sam s prijateljicom koja već gotovo desetljeće živi u Irskoj, i iznenadilo me koliko je njezina perspektiva potpuno drugačija od moje. Zajedno smo došle do zaključka da je kulturološki šok mnogo manji ako izaberete državu čiji jezik tečno govorite te veći grad u kojem ima puno doseljenika koji su se već integrirali u društvo. Također, mlađim je ljudima puno lakše steći prijatelje nego ako se na preseljenje odlučite u tridesetima, a pogotovo ako imate djecu. Nadalje, neke su nacije jednostavno srdačnije (Irci, na primjer), dok su Skandinavci i sjever Europe tipično hladnijeg karaktera.
Ako ste pripadnik većine u zemlji u kojoj živite (primjerice, bijelac u Hrvatskoj), moglo bi vas neugodno iznenaditi kako se ljudi odnose prema onima koje smatraju drugačijima, jer to nikada niste iskusili. Osobno mi je to bio najveći šok – činjenica da ljudi stvore predrasude prije nego što s vama progovore dvije rečenice. Čim otvorim usta, bilo da pričam engleski ili nizozemski, na vidjelo izlazi moj istočnoeuropski naglasak. U očima sugovornika, u kombinaciji s mojom plavom kosom i bijelom puti, to može značiti samo dvije stvari – Poljakinja ili izbjeglica iz Ukrajine (oboje sa sobom nosi neosnovane negativne konotacije). Ako se trudim pričati nizozemski, to znači da ga tek natucam, te uz zemlju podrijetla dobivam još jedan epitet – neobrazovana. Znalo mi se dogoditi da tijekom samo jednog razgovora primijetim kako se ljudima mijenja izraz lica i ton kad otkrivaju tko smo, odakle dolazimo i zašto smo tu. Čak su se i djeca u parku znala izrugivati kad bi nas čula da između sebe pričamo hrvatski te za nama ponavljati: “frbrljcubu…”, glumeći da govore taj nerazumljivi jezik. Otkako sam naučila osnove nizozemskog (dovoljno da mogu voditi jednostavan razgovor), na sreću, više me ne dira kad netko jednostavno ne želi pričati sa mnom na engleskom – ne zato što ga ne zna, nego zato da me kazni što sam se doselila u njegovu, ionako prenapučenu, zemlju. Zapravo, veliku motivaciju za učenje dobivam iz zbunjenog izraza lica kad kažem: “Ok, onda možemo jednostavno pričati na nizozemskom.” Čak sam i zahvalna takvim ljudima, jer konstantno pričanje engleskog onemogućava bolje svladavanje nizozemskog. I vjerujte mi, činjenica da ga još ne govorim odlično ne proizlazi iz nedostatka motivacije ili želje, nego je nizozemski jednostavno težak jezik. Moj suprug i ja potrošili smo mnogo sati i novca na tečajeve, ali trebat će nam još najmanje tri godine da bismo u CV mogli samouvjereno dodati – “nizozemski.”
A više od svega, tu je i emotivni dio preseljenja. Iako se smatram poprilično čvrstom osobom i moj životni moto je “ja to mogu”, sva ta čvrstoća pada u vodu kada dođu blagdani. Blagdani poput Uskrsa i Božića, kada se tradicionalno cijela bliža i šira obitelj okuplja pred blagdanskim stolom, jako mi teško padaju. Iako pokušavamo zadržati tradicije, pozivati prijatelje i dodavati sve više stolica oko bogate blagdanske trpeze, ništa ne može zamijeniti toplinu obiteljskog zagrljaja. Naravno, ako ste fleksibilni i možete putovati kući za blagdane (ili što god vam je važno), onda je ovaj dio puno lakše izdržati, ali uz troje djece i ograničenja koja imamo zbog sinovog invaliditeta, spontana i jednostavna putovanja nažalost nisu u našim mogućnostima. Kada me moja djeca pitaju zašto njihovi prijatelji mogu vidjeti baku svaki vikend, a mi se moramo voziti dva dana ili putovati avionom, komadić mog srca zauvijek se smežura.
Da ipak završimo u pozitivnom tonu – u kojim god okolnostima se odlučite preseliti (ako je to zaista nužno), s vremenom ćete zasigurno naići na prekrasne ljude koji će postati vaši prijatelji i obitelj. Kroz godine sam stvorila divna, čvrsta prijateljstva, kako s Nizozemcima, tako i sa strancima koji žive ovdje. I kada dođemo s puta, a u našoj kuhinji čeka nas kolač koji nam je ispekla susjeda koja ima ključ, na trenutak čak i zaboravim da ovdje nisam “doma.”
I još jedna mala molba za kraj – ako živite u Hrvatskoj i ne namjeravate je nikada napustiti, sljedeći put kada vas u pekari posluži Filipinka ili vam Nepalac donese hranu na vrata, uputite im topli pogled. Jer da im je bilo dobro doma, nikada ne bi bili tu. Ne pomišljajte unaprijed da, zato što ne znaju hrvatski, ne znaju ništa, jer velika je vjerojatnost da je vaš taksist u svojoj zemlji bio kirurg, a ona Filipinka koja vam pere prozore učiteljica koja je odgajala generacije. Uz pozdrav, naučite ih neku frazu na hrvatskom i budite pristojni. Jer tako malo treba da nekome uljepšate dan.