U Nizozemskoj živim već tri i pol godine. Iako sam cijeli život govorila kako se ja nikada neću odseliti iz Hrvatske – jer meni je tamo baš super – život je htio drugačije. Iako sam zaista uživala u hrvatskim ljepotama i njezinom neporecivom šarmu, imala sam priliku otkriti i onu drugu, mnogo ružniju stranu: potpuni kolaps zdravstvenog i socijalnog sustava. No, više o tome u nekoj drugoj priči. Danas ću pisati o jednoj od mojih najdražih tema, a to je hrana.
Svi koji me poznaju znaju da volim hranu. Volim je kuhati, jesti, dijeliti i poklanjati. Tako sam, naivna ja, prilikom priprema za odlazak, pitala svoju profesoricu nizozemskog jezika: “Kakva je nizozemska kuhinja? Koja je njihova tradicionalna hrana?”, na što se jadna žena zbunila i rekla: “Tost.”
“Tost?” gledala sam je kao da je malo luda, pa sam zaključila da se možda nije naspavala i da je bolje da se držimo samo glagola danas. Tu temu više nismo otvarale. A zašto, saznala sam po dolasku u Nizozemsku.
Napomena: Molim moje nizozemske prijatelje za razumijevanje – tekst uključuje zdravu dozu humora i radi toga malo generaliziranja.
Nizozemci zapravo nemaju “kuhinju”. Kao i u svemu drugome, beskrajno su praktični. Ono što me kod njih oduševilo – skromnost, štedljivost, pragmatičnost i jednostavnost – prožima svaki dio njih, pa tako i kulinarstvo. Primijetila sam da je prosječnom Nizozemcu bitno da se najede. Ne mora nužno uživati u hrani, važno je da su zastupljene sve kategorije namirnica i da je obrok relativno zdrav.
Tako će prosječan Nizozemac ujutro pojesti sendvič, ali bez pretjerivanja sa sastojcima – šnita tamnog kruha i sir (jer Nizozemci obožavaju sir!). Uz to će popiti čaj ili kavu, ali ne čaj s limunom i medom ili kavu s pjenastim mlijekom i šećerom, nego čaj bez ičega ili veliku šalicu rijetke kave. No, vikendom se zna dogoditi da vas Nizozemac počasti jednom od zaista ukusnih nizozemskih delicija – poffertjes. To su male, mekane, pufaste palačinke koje se jedu posute šećerom u prahu ili, ako ste Hrvat, utopljene pod Nutellom. Mi ih doma obožavamo i jako često jedemo, a plus je što se mogu kupiti gotove u dućanu, pa se samo malo dovrše u pećnici.
U 10 sati svaki će normalan Nizozemac pojesti neko voće. Vrijeme staje. Učiteljica zaustavlja predavanje, radnici prestaju tipkati i svi iz torbe vade male kutijice s voćem i jedu dnevnu dozu vitamina. Jedna voćka – nema pretjerivanja. I nikako narezana. Kad je moja prijateljica (pogađate, Hrvatica) djetetu u školu poslala narezanu jabuku, dobila je poruku od učiteljice da dijete od četiri godine zna žvakati i da to prestane raditi. Praktičnost prije svega!
U 12 sati jede se ručak. Vrijeme opet staje, ali ne kao u Hrvatskoj. U Hrvatskoj, na primjer, tada vrijeme staje na barem dva sata i ide se na gablec, a poslije se (kuhana) hrana sliježe uz kavu s kolegama. U Nizozemskoj će svi u sljedećih 15 minuta izvaditi svoje broodtrommels (lunchbox, ali doslovan prijevod s nizozemskog je kutija za kruh) i izvaditi svoj sendvič, većinom sa jednim sastojkom – šunka ili sir. Nećemo pretjerivati. Ako je spomenuti Nizozemac raspoložen za slatko, između dvije šnite tamnog kruha namazat će maslac od kikirikija ili čokoladni namaz. Za balans i zdravlje tu će se pronaći koja malena rajčica, oguljena mrkvica ili štapići krastavaca. Uz ručak se pije voda.
U 17 sati ide se doma i slijedi večera s obitelji. Od dolaska s posla (većinom nema prekovremenih) do 18:30 vrijeme je za uživanje s obitelji uz toplo jelo. To će većinom biti komad mesa i dvije vrste kuhanog povrća, nerijetko “zdruckano” skupa, takozvani stamppot. Izgleda čudno, ali zaista nije loše, ako volite takve kašaste strukture. Nedavno sam bila na jednom dječjem koncertu gdje se pjevač u pauzama između pjesama šalio: “Mi Nizozemci toliko volimo krumpir da ga kuhamo čak sat vremena, pa dodamo mrkvu, pa kuhamo još pola sati, pa ubacimo meso i sve to zgnječimo skupa, njam!”
Puno se jede krumpir, tijesto i riža, ali sve u zdravom balansu s povrćem i proteinima. Za salatu će biti posluženo malo povrće, tzv. snoepgroente (doslovan prijevod – slatkiši povrće, povrće za grickanje), a to su cherry rajčice, maleni krastavci, malene slatke paprike i male mrkvice.
Ukoliko naš gastro Nizozemac nema malu djecu, možda će se uputiti na druženje s prijateljima navečer, takozvani borrel. Naravno, to su dogovorili 12 tjedana ranije i upisali u svoje kalendare. Ispijat će pivo ili vino, a uz to će ponekad jesti nešto iz friteze, npr. bitterballen. Bitterballen, kroket i frikandel tradicionalna su nizozemska snack jela. Nažalost, meni su sva tri izrazito odbojna pa na druženjima nemam što jesti.
Meni se čini da su bitterballen i kroket jedno te isto, samo je bitterballen kuglica, a kroket je ista stvar samo u obliku duguljastog valjka. Navodno je to dosta komplicirano za napraviti pa svi kupuju gotovo, spremno za prženje, a radi se o dinstanom mesu u saftu koji se oblikuje u kuglice ili valjke i potom pohaju. Iznutra su mekane, a izvana hrskave, ali ono što je unutra je jedna smeđa masa za koju ne znam točno što je, i zato to ja jednostavno ne mogu jesti. Frikandel je nekakva suha pržena hrenovka ili kobasica… Uglavnom, također nije po mom ukusu, ali vjerujem da bi Nizozemci isto rekli za hrvatske čvarke, koji su, iako sasvim odvratnog sastava i neprivlačnog izgleda, meni jedno od najdražih jela.
Da zaključimo, Nizozemska je predivna, plodna zemlja, gdje cvijeće traje tjednima u vazi, a voće i povrće su hrskavi i sočni. Nizozemci znaju da je njihova hrana vrhunska, pa ju previše ne mijenjaju kuhanjem za hladne obroke, ali kad je vrijeme za toplo jelo, naglo odlučuju da je najbolje sve što su (previše) skuhali zgnječiti u jednu kašu. Praktično, zar ne?
Ukoliko vas Nizozemac pozove na ručak, u tipičnom dutch restoranu moći ćete pojesti (pauza za iznenađenje) tost, jednu ili maksimalno dvije vrste dnevne juhe ili salatu. Za večeru će, naravno, biti puno više izbora, a također u većim gradovima ima puno internacionalnih restorana gdje se može jako ukusno jesti.
Bez obzira na (po meni) jednoličnu kuhinju, još nisam upoznala izbirljivo nizozemsko dijete i svaki put se šokiram koliko zadovoljno hrskaju te mrkvice i krastavce, dok moja djeca očekuju švedski stol za svaki obrok s kojeg će vjerojatno izabrati samo slatko ili pohano. Koji je ispravan način, ne znam, ali znam da ću i dalje biti prava balkanska majka koja se za svaki obrok skuhati previše i hraniti pola susjedstva, jer takvo nešto se jednostavno ne može odučiti.
I za kraj – Eet smakelijk!