Koliko vas s podužim roditeljskim stažem gleda na početke svoga puta s mješavinom nježnosti i laganog podsmijeha vlastitoj naivnosti? Ja sam definitivno jedna od tih – rekli bi, late bloomer mama kojoj je trebalo vremena da shvati kako većina onoga što nam serviraju kao „sveto pismo“ roditeljstva zapravo ne drži vodu.
Iako je moje putovanje ponešto drugačije jer imam dijete sa značajnim medicinskim izazovima – što te silom prilika natjera da propitaš apsolutno sve što si mislila da znaš – danas sam odlučila ostati na „light“ strani. Danas pišem o onim univerzalnim mitovima koje je čula baš svaka mama, a za koje je bilo samo pitanje vremena kada ću ih prestati slušati i početi vjerovati sebi:
1. Jedno k’o nijedno
Da mi je naći onoga koji je prvi izgovorio ovu rečenicu… Često sam je čula po parkovima, izgovorenu od strane roditelja više djece, a upućenu onima koji imaju „samo“ jedno. Po mojem iskustvu, imati jedno je najteže. Naravno da imanje više djece donosi određene logističke izazove, više prtljage kad idete na put i malo više administracije, ali dvoje ili troje djece će u trenucima dosade neminovno završiti u zajedničkoj igri, dok će se s jednim djetetom igrati isključivo roditelj. Vidjela sam puno djece jedinaca koji imaju izazova s izbirljivošću jer je vrijeme obroka usmjereno isključivo njima. Kod obitelji s više djece rijetko se ručak prilagođava jednom, a djeca, kada shvate da je to što je na stolu – ponuđeno, skloniji su to i pojesti, makar im nije 100 % po guštu. Ručak ili večera često se pretvori u natjecanje s braćom i sestrama, a dok se oni međusobno raspravljaju tko je više pojeo, roditelji čak mogu malo i međusobno razgovarati. Skidam kapu roditeljima jednog djeteta!
2. Naučit ćeš ga na ruke
Ah, ta tradicionalna rečenica koju kao da posebnom poštom za bake i djedove dobiju u posebnoj zlatnoj omotnici čim im se rodi prvo unuče. Čak i oni koji nemaju unučad, a šeću slobodno ulicama dijeleći mudrost, u nekom će ti trenu na pladnju ponuditi „the“ rečenicu. Ja sam svu svoju djecu „naučila na ruke“, nosila sam ih koliko god su željeli i nekim čudom nisu razvili nezdravu opsesiju s nošenjem. Sada imaju 10, 7 i skoro 3 godine i definitivno nisu srasli s mojim rukama; svi su na vrijeme naučili hodati, pa čak i trčati, bruseći tu sposobnost pogotovo u trenucima kad treba pobjeći mami koja im želi obrisati nos.
3. Neka jača pluća
Još jedna rečenica koja je duboko utkana u glasnice starije generacije. U ušima izgovaratelja prevodi se u – ništa mu neće biti ako malo plače, no u glavama majki zvuči ovako: tvoje novorođenče je gladno, umorno ili treba čistu pelenu, ali pusti ga… neka urla, od muke će zaspati i naučiti da na mali plač nećeš reagirati, pa će sljedeći put tri puta jače plakati. Apsolutno se slažem da se ne treba reagirati na svaki živčani plač djeteta od 2-3 godine koje plače jer se npr. kreker strgao napola, ali bebe do godine dana rijetko plaču „bez veze“. Plač je njihov način komuniciranja i niti jedna beba od nekoliko mjeseci ne zna za pojam „manipulacija“. Reagiranjem na prvi „kmek“ postigla sam to da su mi djeca bila generalno zadovoljne bebe, a pogotovo s trećom (kada sam već iz iskustva znala kako i kada trebam reagirati), gotovo da nisam čula plač u prvoj godini.
4. MORAŠ ovo imati
U svom desetogodišnjem roditeljskom stažu svakih nekoliko mjeseci izađe nešto što nove mame MORAJU imati. Opsesija kreće već u trudnoći i uvijek se nađe ona jedna prijateljica koja ima sve i gorljivi je zagovaratelj svih proizvoda koji bi trebali zamijeniti majčine ruke, grudi ili pažnju. Realnost je sljedeća – za bebu trebaš siguran krevetić, kolica koja možeš brzo sklopiti i voziti jednom rukom (ili nosiljku, ako si gorljivi protivnik točke 2.), mekanu podlogu za igru na podu i pelene. Sve ostalo je zgodno, ali nepotrebno, a entuzijazam (i tvoj i bebin) opada svake minute korištenja te nove „must have“ stvari. Igračke i odjeću će ti sigurno vrlo rado dati prijateljice čija su djeca isto prerasla, jer ne možeš zamisliti kojom se brzinom te stvari gomilaju i kako ih se žarko mi, mame starije djece, želimo riješiti.
5. Samo uživaj, brzo će proći
Ovu rečenicu obično dobiješ dok stojiš usred dnevnog boravka koji izgleda kao da je prošao tornado, s djetetom koje vrišti jer si mu pogrešno ogulila bananu. „Uživaj, to je najljepše doba, proći će za tren!“ Moje iskustvo? Da, proći će, i to jako brzo, ali to ne znači da moraš uživati u svakoj sekundi kroničnog nespavanja i tantruma. Sasvim je normalno reći da ti je neki period težak, naporan ili dosadan. Ne uživati u čišćenju rezultata crijevne viroze u 3 ujutro ne znači da ne voliš svoje dijete. Voljeti svoje dijete i jedva čekati da zaspi su dvije emocije koje sasvim normalno žive jedna pored druge. I onda kad zaspi, vrlo vjerojatno zaljubljeno gledaš njegove slike na mobitelu i jedva čekaš da mu, prije nego što sama odeš u krevet, pomirišeš uspavane uvojke.
6. Dobra mama je žrtva
Vjerojatno najopasniji mit od svih – onaj da tvoja vrijednost kao majke raste proporcionalno s količinom tvoje iscrpljenosti i zanemarivanja vlastitih potreba. Uvjeravali su nas da je „prava majka“ ona koja zadnja jede (hladne ostatke), koja nema hobije i čiji je cijeli identitet usisan u vrtlog pelena i zadaća. I sama sam prečesto upala u zamku da moram svojoj djeci biti sve, kako bih na kraju dana osjećala da sam uspjela u majčinstvu. A onda sam iz primjera naučila da nije tako. Kada sam se ostvarila kroz posao i hobije, moja su djeca ispred sebe vidjela sretnu i ispunjenu ženu koja im vlastitim primjerom pokazuje kako se voli život. Definitivno sam im bolji primjer kad pijem kavu i smijem se, pa čak i ako kažem da se sad odmaram i da ću se igrati poslije, nego kad s podočnjacima do poda deseti put na dan brišem pod. Jer samo iz pune čaše možeš pretočiti drugima, i to je ono najbolje što možeš dati svojoj djeci.