Kad razmišljam o svom zdravlju, moji prioriteti se postupno mijenjaju. U najranijoj mladosti mnogo sam truda usmjeravala na kile. Na dijeti sam, više-manje trajno, od svoje šesnaeste godine. Gotovo svaka promjena u pristupu zdravlju imala je korijen u mom pokušaju da smršavim. Zbog kila sam počela vježbati, gotovo potpuno izbacila šećer i rafinirane ugljikohidrate, no nijedna mi dijeta nikada nije išla lako, niti bila posebno uspješna (s obzirom na to da sam prije svega gurman, jedino od čega nisam spremna odustati jest isprobavanje restorana kad sam na putu). Vremenom sam se disciplinirala u raznim aspektima života, pa nije ostalo mnogo prostora za promjene. Kada se s kilama mučite u ranim dvadesetima, onda se s njima doista mučite u pedesetima. Ne volim kemijske intervencije, pa semaglutid za mene nije rješenje. Zato sam prije dvije godine odlučila nakratko isprobati intermittent fasting, odnosno povremeni post.
Povremeni post, naravno, nije ništa novo i većina ljudi koja se bori s kilama već ga je isprobala. Kao i za brojne druge pristupe prehrani, neki ga pretjerano slave, a drugi kritiziraju. Iako sam pročitala niz tekstova o njegovim navodno nevjerojatnim prednostima, poput autofagije, ne vjerujem im previše. S druge strane, brojni stručnjaci kritiziraju povremeni post i tvrde da je nepotreban ili čak štetan. Seb Orlić, s kojim sam razgovarala za Šest i čiji mi se pogled na prehranu jako sviđa, ne vjeruje u povremeni post. Nakon dvije godine života u tom režimu, moji su zaključci sljedeći:
Povremeni post pomogao mi je s kontrolom težine. Naravno, i ptice na grani znaju da nije dovoljno ograničiti unos hrane na osam sati dnevno, a onda u tih osam sati pojesti četiri torte. Moj dan uključuje doručak oko osam ujutro, ručak oko četrnaest i onda pauzu do sljedećeg dana. Za doručak i ručak i dalje ne jedem šećer i rafinirane ugljikohidrate. Nažalost, ni alkohol ne mogu uključiti. Doručak i ručak su pristojno veliki, ali ne i preveliki. Ručak mora sadržavati proteine, inače sam navečer gladna. Kad se pridržavam takvog režima, mogu kontrolirati kile. Naravno, ni uz sve ovo nisam mršava, ali barem održavam relativno stabilnu kilažu.
Iako sam u ovaj režim krenula zbog kila, neočekivano se pokazalo da mi godi i iz drugih razloga. Naime, godinama pratim svoje spavanje i svi uređaji koje sam koristila signalizirali su manjak REM sna. S dubokim snom nisam imala problema, no REM faza trajala bi mi petnaestak minuta umjesto dva sata, koliko bi osobi moje dobi trebalo. Jednom mi je jedna liječnica ovlaš spomenula da bi to moglo biti zbog manjka šećera u krvi. Nakon što sam počela preskakati večeru, REM faza mi se prvi put u životu popela na potrebna dva sata. Odjednom, preko noći. Povezujem to s time da mi post pomaže u regulaciji šećera u krvi.
Dodatno, posljednjih sam se godina mučila s vrtoglavicama. Iako znam koliko je naivno postavljati samodijagnoze, ipak sam zaključila da je riječ o reaktivnoj hipoglikemiji, odnosno padu razine šećera u krvi. To mi je dodatno potvrdilo nošenje monitora glukoze– vrlo često šećer mi je bio prenizak. Iako to još nisam potvrdila novim monitorom, vjerujem da mi je povremeni post pomogao u balansiranju i da sada imam manje skokova glukoze u krvi.
Iako mi socijalno nedostaje večera, kao obrok koji se jede nakon što je dan završio, istina je da se doista fizički bolje osjećam kada je preskočim. Izbjegavam i razna grickanja uz televizor, kojima sam prije bila sklona. Sve u svemu, imam više energije i bolje sam raspoložena. Naravno, spremna sam vjerovati da je to dijelom i stvar autosugestije, no kile i REM faza sna ipak su brojčani pokazatelji. Kada sam počela s povremenim postom, mislila sam da će to potrajati kratko, no već mi je nakon nekoliko tjedana postalo jasno da je to moj novi stil života. Prvih nekoliko tjedana osjećala sam glad u vrijeme večere, no od tada do danas, ne sjećam se da sam ikada bila gladna (naravno, uz dovoljan ručak).
Mnogi ljudi oko mene probali su neke verzije povremenog posta (najčešće preskakanjem doručka). Nekima se pokazao kao odlična ideja, neki su odmah odustali. Mnogi ne žele odustati od večere. No za mene, jedino odustajanje od večere ima smisla. Kada bih preskakala doručak, a jela večeru, ta bi večera imala nekoliko sljedova. A to pobija cijeli smisao priče.
Naravno, povremeni post za mene ima i određene nedostatke. Budući da na putovanjima odustanem od svih režima i večeram u finim restoranima, tijelo mi baš i nije sretno s takvim šokovima. Svako me putovanje izbaci iz takta i pošemeri mi sve sustave. Ponekad mi moji bližnji kažu da nije dobro živjeti takvim dualnim životom. Vjerojatno su u pravu. Dodatno, socijalni život mi trpi. Konačno, svako toliko pomislim kako bi bilo sjajno prepustiti se potpunoj nedisciplini. No, bez obzira na sve, za mene je intermittent fasting dobro rješenje. Do daljnjega, družimo se na ručku.