Nikada nisam bila u Japanu. A na mojoj listi želja, Japan je pri samome vrhu. Imam osjećaj da bi mi se štošta tamo svidjelo. Volim njihovu modu i sashimi, zar je potrebno išta više? Svjesna sam da bih se za neko buduće putovanje u Japan ipak trebala malo bolje pripremiti. Pročitati nešto o povijesti Japana ili proučiti neke suvremene autore. Do sada sam samo nekada davno pročitala “Sadako hoće živjeti” Karla Brucknera i nešto kasnije “Memoare jedne gejše” Arthura Goldena, koji su mi bili odlični.
No možda to baš i nije dovoljno da shvatim bit Japana, pogotovo zato što nijedan od ta dva autora nije Japanac. Japanska moda i estetika jako su mi bliske. Vrlo rado bih upoznala Chitose Abe, kreativnu direktoricu Sacaia. Povremeni dokumentarci iz Japana izgledaju jako privlačno. I naravno, cvjetanje trešanja. Kome to ne bi bilo divno?
Dakle, Japan me privlači, ali o njemu vrlo malo znam. Ta kombinacija plodno je tlo za Rorschachove mrlje. Kada čujem neki japanski pojam, odmah mi zvuči kao drevna mudrost. „Japanci cijene ljepotu prolaznosti.“ „Japanci razumiju pravi smisao života.“ „U Japanu ljudi rjeđe obolijevaju od bolesti povezanih sa stresom.“ Iako se, vjerojatno, većina Japanaca živcira oko besmislica kao i ostatak svijeta. No, meni je romantično zamišljati neki kolaž od zemlje u kojoj je sve prepuno cvjetova trešanja, papirnatih pregrada, savršenih čajnika i porculanskog tena. I mudrih Japanaca koji su savladali prije spomenuti smisao života. Na ovu priču potaknuo me jedan od onih Instagram postova „predlažemo vam“. Pisalo je: Sedam odličnih ideja iz Japana. Tko ne želi čuti sedam odličnih ideja? Ja svakako želim.
Svaka od ideja imala je, naravno, japansko ime, odnosno pojam. wabi-sabi, ikigai, kodawari… i uz njega objašnjenje drevnog značenja. Ovdje moram naglasiti da nisam luda. Svjesna sam da pojmovi na japanskom koji navodno označavaju drevne mudrosti možda zapravo znače nešto sasvim drugo. Kao i svi, znam za urbane legende o ljudima koji su na ruci tetovirali drevnu japansku mudrost, a zauvijek završili s riječju „krastavac“. Ali, budući da želim posjetiti taj Japan i da se ipak moram nekako pripremiti, u nedostatku ozbiljnih knjiga odlučila sam proučiti tih sedam pojmova. Evo što sam saznala.
Shugyo (disciplinirana praksa i dobrovoljno prihvaćanje izazova)
Instagram objava na koju sam naišla objašnjava shugyo kao odluku da svaki dan namjerno odaberemo teži put jer upravo nelagoda vodi osobnom rastu. Ideja je inspirativna, ali pojednostavljena. U izvornom značenju shugyo označava dugotrajnu, discipliniranu praksu i strogu obuku, najčešće u budizmu, borilačkim vještinama ili tradicionalnim zanatima. Riječ je o predanom usavršavanju kroz godine discipline. Ovo mi leži. Ne baš budizam ili borilačke vještine, ali ideja discipline svakako. Nekako intuitivno vjerujem da bez mukotrpnog i discipliniranog rada nema pravih rezultata. Dejan kaže da sam kalvinist, no ispada da samo slijedim shugyo pristup životu.
Kaizen (kontinuirano poboljšavanje malim koracima)
Prema objavi, dovoljno je postati jedan posto bolji svaki dan kako bi se s vremenom postigli veliki rezultati. Tumačenje u objavi vrlo je blisko izvornom značenju. Kaizen je nastao u japanskoj industriji i označava stalno unapređivanje procesa kroz niz malih, kontinuiranih promjena. Ovo mi manje leži, ali vjerujem u to. Odavno sam shvatila da najbolje rezultate postižu oni koji ne odustaju. Ako svaki dan napravite pomalo i u tome ste ustrajni, doista možete postići čuda. Ali ta konzistentnost nije jednostavna i ovo je možda najzahtjevniji princip od svih.
Kodawari (duboka posvećenost kvaliteti i majstorstvu)
U objavi se kodawari opisuje kao usmjerenost na jednu vještinu i njezino svakodnevno usavršavanje. Kada sam krenula malo više čitati o tome, ispalo je da je pojam zapravo širi od toga. Kodawari označava vrlo visoke osobne standarde, usmjerenost na detalje i želju da se posao obavi najbolje moguće, čak i kada razliku nitko drugi neće primijetiti. Riječ je o težnji izvrsnosti i beskompromisnoj posvećenosti kvaliteti. Ovo mi se jako sviđa. Nisam usmjerena na jednu vještinu, ali jesam na detalje. Do te mjere da se nekada moram podsjetiti da ne mora baš svaka stvar biti precizna. Čovjek se zanese i izgubi pojam o važnom i nevažnom. Ponekad moj fokus na detalje znači da vidim samo pogreške. To sam do sada doživljavala kao manu. Sada vidim da me zapravo vodi kodawari i da bi me u Japanu cijenili.
Shikata ga nai (ne može se pomoći)
Poruka je da treba prihvatiti ono što ne možemo promijeniti i usmjeriti energiju na ono što možemo. U Japanu je shikata ga nai svakodnevni izraz koji označava mirno prihvaćanje neizbježnih okolnosti, bez nepotrebnog opiranja ili dramatiziranja. Riječ je o prihvaćanju onoga što se objektivno ne može promijeniti. O kako bih voljela živjeti prema tom načelu, ali nisam nimalo takva. Često rasipam energiju na stvari koje ne mogu promijeniti. Ne ide mi prihvaćanje neizbježnih okolnosti i neprestano im se opirem. Ništa u meni nema od tog japanskog stoicizma. Možda bi me Japanci ipak čudno gledali.
Wabi-sabi (ljepota nesavršenosti i prolaznosti)
Objava ga tumači kao poticaj da ne čekamo savršenstvo nego da nešto napravimo kada je dovoljno dobro. Ovo je dobar savjet, no znam da nema veze s wabi-sabijem. Wabi-sabi je estetski i filozofski ideal koji pronalazi ljepotu u nesavršenosti, jednostavnosti i prolaznosti svega što postoji. Riječ je o prihvaćanju i uvažavanju nesavršenosti i prolaznosti. Ovo je najvažnija lekcija od svih. Pogotovo za nekoga poput mene koji stalno pokušava sve održavati glanc i bez ogrebotina. Ali učim. Učim cijeniti ogrebotine, podsjetiti se da je nesavršenost doista ljepota i da je percepcija potpuno subjektivna. Iako bi mi jako koristilo naučiti da neke stvari mogu biti samo dovoljno dobre, još je puno važnije da cijenim prolaznost.
Danshari (oslobađanje od suvišnih stvari i navika)
Kao primjer navode se pospremanje doma, zatvaranje nepotrebnih kartica i brisanje aplikacija koje odvlače pažnju. To je praktična primjena, ali nije cijela priča. Danshari potiče svjesno odbacivanje svega što nam više ne služi, bilo da su to stvari, navike ili obrasci razmišljanja, kako bi život postao jednostavniji i rasterećeniji. Riječ je o svjesnom oslobađanju od suvišnoga. Kada je riječ o domu ili aplikacijama, tu sam vrlo uspješna. Stalno pokušavam održavati red. Kada nešto unesem u kuću ili ormar, nešto drugo mora van. Na desktopu nemam nikada više od pet foldera. Imam samo jedan ekran aplikacija na telefonu. No kada je riječ o odbacivanju obrazaca razmišljanja ili čak odnosa, ne ide mi baš. Nisam do sada osvijestila da uredni ormari znače manje nego uredni odnosi.
Ikigai (razlog zbog kojeg ustaješ ujutro)
Objava ga prikazuje kao pronalaženje životne svrhe. To je najpoznatije zapadnjačko tumačenje, ali nije sasvim vjerno izvornom značenju. U Japanu ikigai može biti bilo što što čovjeku daje osjećaj da život ima vrijednost, od obitelji i prijatelja do posla, hobija ili svakodnevnih malih rituala. Riječ je o onome što život čini vrijednim življenja. Ovo je sva mudrost života. Kada pitam ljude što im je svrha, često misle da se šalim. Kakva svrha?! Treba platiti račune, odvesti djecu u školu, popraviti veš-mašinu. Tko još stigne (ili želi) razmišljati o svrsi? E pa ja mislim da bismo svi trebali. To bi trebao biti predmet u školi. Trebali bismo s djecom o tome često razgovarati, a i sami sebe propitivati. Ljudi oko mene koji žive svoju svrhu žive ispunjene živote. Lijepo se s njima družiti jer su posvećeni i zadovoljni. Tako da, bez obzira na to što savjeti dolaze kao rezultat prepakirane Instagram mudrosti, izvorna japanska ideja stoji. Nađi svoju svrhu.
Kao što sam rekla, Japan me jako privlači. Vidim da već živim prema nekim njihovim principima. Ne ide mi baš shikata ga nai, ali odlično mi ide shugyo pristup životu. Dakle, potpuno sam spremna za Japan i Japance. Možda jedino da ipak nešto pročitam prije nego konačno odem tamo.