Prošli tjedan provela sam tri divna dana u Splitu. Kao i na svakom putovanju, obišla sam nekoliko finih restorana. Na povratku kući uglavnom sam razmišljala o tome koliko će me kila koštati ti fini restorani. Razmišljala sam i o nekim neugodnim iskustvima koja smo imali u hotelu. To mi nije bilo dovoljno, pa sam se usredotočila i na ono što me čeka kada jednom stignem u svoju privremenu kuću. Ta se kuća nalazi na otoku i, unatoč svom šarmu, ipak ima više od sto godina i barem jednako toliko problema. Ako ste se, poput mene, skloni usredotočiti na probleme, takva će vam kuća rado pružiti brojne prilike. Nakon što sam se već prepustila svim tim brigama, sjetila sam se i svega što nisam obavila, kao i svih ljudi kojima se nisam javila. Kada imate aktivan um sklon pronalaženju problema, samo vam je nebo granica. U jednom sam trenutku shvatila da je divan izlet u Split završio mojim nabrajanjem razloga za brigu. A trebao je završiti čistim osjećajem zadovoljstva. Ne može to tako.
Užitak praćenja tog mojeg misaonog procesa imao je moj muž. On, za razliku od mene, ne traži probleme. Nakon obroka u finom restoranu uglavnom razmišlja o tome kada bi ponovno mogao otići tamo. No, s obzirom na to da je u braku sa mnom, morao je slušati što sve ne valja i što bi sve moglo poći po zlu. Budući da se nikada ne predajem lako, objasnila sam mu da je vrijeme da počnemo vježbati zahvalnost. Pogledao me kao da nisam normalna. Ja, naime, ne vjerujem u pop-psihologiju, a samu bih sebe opisala kao prilično ciničnu osobu. Ipak, zaključila sam da je ono čega u mojem životu nedostaje upravo – zahvalnost. Pa sam se posvetila pronalaženju najboljeg načina da je počnem vježbati.
Vježbe za poticanje zahvalnosti mogu se pronaći posvuda u ovom našem woo-woo svijetu, od potpuno besmislenih do znanstveno utemeljenih. Naišla sam na preporuke poput vođenja dnevnika, zapisivanja dobrih stvari, pisanja pisma osobi kojoj nešto dugujemo, izravnog zahvaljivanja ljudima, prisjećanja ugodnih događaja, sastavljanja popisa onoga što u životu cijenimo, pokazivanja zahvalnosti konkretnim postupcima, meditacije i spremanja bilješki o lijepim trenucima koje poslije ponovno čitamo. Ništa od toga mi se nije svidjelo. Zamislila sam se kako obilazim ljude i naprasno im zahvaljujem. Ili kako u kutiju spremam ceduljice na kojima piše: „Zahvalna sam na još jednom zalasku sunca.“ A onda sam se sjetila Martina Seligmana.
Martin Seligman američki je psiholog i profesor na Sveučilištu u Pennsylvaniji, najpoznatiji po istraživanjima optimizma, otpornosti i psihološke dobrobiti. Njegov koncept naučene bespomoćnosti potpuno je promijenio moj pogled na odnose i ponašanje. U ranijem dijelu karijere bavio se načinima na koje ljudi razvijaju osjećaj gubitka kontrole, a poslije se usmjerio na pitanje što im pomaže da budu zadovoljniji, funkcionalniji i otporniji. U sklopu pozitivne psihologije razvio je niz intervencija usmjerenih na povećanje zadovoljstva i psihološke dobrobiti. Među njima je i vježba Tri dobre stvari.
Vježba je vrlo jednostavna. Na kraju svakog dana treba zapisati tri dobre stvari koje su se toga dana dogodile, koliko god bile male ili svakodnevne. Zatim za svaku od njih treba odgovoriti na još jedno pitanje: zašto se to dogodilo? Cilj nije samo primijetiti ugodan događaj nego nakratko razmisliti o njegovim uzrocima i vlastitoj ulozi u njemu. Vježba se provodi svakoga dana, najmanje tjedan dana, a može se nastaviti i dulje kako bi postala navika.
Ovo mi se učinilo ostvarivijim od pisanja pisama ili nepozvanog zahvaljivanja. Koliko teško može biti pronaći tri dobre stvari koje su se dogodile tijekom dana? Naravno, moj mozak sklon problemima odmah je počeo vagati: što je uopće dobra stvar? Je li to milijunski dobitak na lotu ili lijep leptir na cvijetu? Morala sam malo proučiti kako drugi ljudi pristupaju tom pitanju. I, naravno, brzo sam pronašla cijele zajednice koje dijele svoje tri dobre stvari. Izgleda da smo zahvalniji kada drugi znaju na čemu smo zahvalni. Pokazalo se da su ljudi ponekad zahvalni na doista malim stvarima: nije pala kiša, zamirisala je kava, naslućuje se proljeće… E pa sad, ja doista jako volim svoju jutarnju kavu i shvaćam da je osjećaj zahvalnosti potpuno subjektivan, no ideja da budem aktivno zahvalna na tome što mi je stolica udobna ili što je nebo plavo nije mi bliska. Takvo banaliziranje zahvalnosti može me samo udaljiti od cijele ideje. S druge strane, nije svaki dan prepun ozbiljnih ostvarenja na kojima čovjek može biti zahvalan, znam to. Trik je negdje u sredini: otići iz Splita zahvalna na sjajnoj večeri i aktivno se posvetiti tom osjećaju. Zaključila sam da moram vježbati.
Kada sam svojem mužu objasnila da to svakako moramo probati, ponovno me pogledao kao da sam poludjela, ali hrabro je pokušao. Ideja za prvi dan: zahvalna sam na mužu koji je zbog mira u kući spreman pristati na svakakve gluposti. Iako je Seligman preporučio da se vježba radi prije odlaska na spavanje, tako da se tri dobre stvari zapišu i opišu, moja se verzija odvijala u autu. Gnjavila sam Dejana da mi kaže svoje tri dobre stvari, a zatim ih uglavnom odbacivala kao neprihvatljive. Neke su naprosto bile lijene: „Zahvalan sam na tebi i djeci.“ Znam da jest, ali to može koristiti samo jednom tjedno.
No, moram priznati da ni meni nije bilo lako odabrati tri dobre stvari. Naime, nije dovoljno nešto samo izdvojiti. Važno je da za ono što izdvojim doista osjećam zahvalnost. Problem nije u tome što takvih stvari nema, nego u tome što nisam navikla tako razmišljati. Nakon finog restorana moja je prva pomisao uvijek: kakve će to posljedice imati? Kako bih si olakšala cijeli proces, potražila sam aplikaciju koja bi mi u tome mogla pomoći. Očekivano, u App Store-u postoji niz aplikacija koje se zovu upravo tako: Tri dobre stvari (Three Good Things). To pokazuje ne samo da za svaku glupost postoji aplikacija nego i da su drugi, poput mene, naišli na isti problem i zaključili da im je potrebna promjena perspektive. U svakom slučaju, od nekoliko ponuđenih aplikacija preuzela sam jednu i krenula na posao. Za sada imam niz od četiri dana. Nisam sasvim sigurna kako će sve završiti. Možda postanem zahvalnija na malim stvarima, a ako ne upali, barem ću biti zahvalna na tome što ne moram obavljati još jednu glupost u danu.