Tko kuha?
Glavni kuhar je Heinz Reitbauer, a Steiereck su otvorili njegovi roditelji 1970. Beč je grad koji mi je (kao i većini Zagrepčana) blizak i u njemu se osjećam kao kod kuće. Ima puno prednosti, no i dosta nedostataka za hedoniste. Moj najveći problem kada sam u Beču je nedostatak fine hrane. Naprosto u Beču nikada ne jedem dovoljno dobro.
Znam cijeniti fini bečki odrezak, samo mislim da je to otprilike jedino što austrijska kuhinja nudi. Beč, za jedan tako velik grad, ima malo dobrih restorana. Sva hrana koju sam ikada jela u Beču ima sličnu, ispranu notu. Sve je blijedo i bez karaktera. Niti restorani s Michelinovim zvjezdicama nisu izuzetak. No za razliku od Konstantina Filippoua, u Sterereck sam se bila spremna vratiti. Tako da je ovo bio moj drugi pokušaj.
Što smo jeli?
Ambijent Steirerecka je jednostavan, čistih linija i diskretno luksuzan. Baš po mom guštu. Udobne stolice i dovoljno udaljeni stolovi (nevjerojatno koliko restorana ima neudobne stolice). Austrijska diskretna efikasnost. Sve funkcionira, ali tiho i bez puno predstave. To je plus. Naručili smo degustacijski meni od šest sljedova.
Za početak smo dobili amouse bouche, par zalogaja koji su djelovali obećavajuće, no s manjkom karaktera (kad zagrizete niste sigurni što ste zapravo zagrizli). Zgodno, ali ništa posebno. Nakon toga, prvo jelo, varijacije cikle, izgledalo je jako lijepo, no bilo je potpuno bezukusno.
Jako volim ciklu i mislim da se od nje da svašta napraviti. No u Steirerecku nisu napravili svašta, već samo jedan lijepi tanjur bez okusa. Drugi tanjur meni su bile bukovače sa salatom i yuzu umakom. Fino, ne i odlično. Ipak, možda najbolje jelo cijele večere. Dejanu se njegovo drugo jelo, šiljasti kupus, nije svidjelo. Karfiol s marelicama, rotkvicama i Ras el Hanoutom je bio (kao i sve ostalo) za zaboraviti. Karfiol je bio al dente i kako treba, samo bez ikakvog karaktera. Posljednje jelo, patka meni, teleće žlijezde Dejanu, bile su umjetnost blagog. Sve pripremljeno s pravom mjerom (patka savršeno pečena, ružičasta), no kao da se chef boji bilo čemu dati ikakav intenzitet. Nakon ovih jela nisam se osjećala loše. Nije mi bilo previše. Sve je bilo pripremljeno baš kako treba, ali niti jedno jelo nije bilo za pamćenje.
Jedino čega sam se dobro sjećala iz prethodnog dolaska u Steirerck bila su kolica s kruhom (i ovaj puta impresivna) i kolica sa sirevima (meni sjajna). Volim austrijske meke sireve i uživala sam u njima. No, činjenica da sam se tako predala sirevima nije bila baš dobar znak.
Na kraju, bez obzira kakva je večera bila, ja se nadam odličnom desertu. Uglavnom se razočaram. Deserti su u Steierecku bili sladoled s kompotom (ostavila sam ga) i nešto što su nazvali sufleom, pretpostavljam u šali. Najlošiji dio obroka.
Pili smo američki chardonnay, a cijena degustacijskog menija od šest sljedova je 205 eura po osobi.
Ukupni doživljaj
U Steirereck ću doći ponovno ako se pruži prilika. Večera nije bila fantastična, ali su ambijent i atmosfera lijepog restorana dovoljni da mi ostane na pozitivnoj listi. Pomirila sam se s time da mi austrijski stil ne odgovara i da ako želim jesti u Beču moram prihvatiti njihov pristup hrani. Restorani su hrana, ali i doživljaj. Doživljaj u Steirerecku je dobar i zato plus, iako ne dva.
