Tko kuha?
Skaručna je posebno mjesto. Toliko posebno da smo prije više od dvadeset godina Dejan i ja odabrali ovdje proslaviti svoje vjenčanje. Od tada do danas, svakih nekoliko godina okupimo tadašnje i neke nove goste i odemo na ručak u Skaručnu. Ručak ovdje koristim vrlo okvirno. Naime, obrok u Skaručni traje satima. Ovoga puta našli smo se u tri poslijepodne, a razišli u jedan ujutro. Ne tvrdim da u Skaručni morate jesti deset sati, no ovo sigurno nije mjesto za brzinski ručak. Skaručna je danas Slavko junior, a otvorio ju je Slavko senior, bivši boksač. U našim ranijim dolascima Slavko stariji bi nam na kraju svakog obroka nešto otpjevao. Danas Slavko junior tijekom i nakon ručka pušta glazbu za šankom. Cijela Skaručna obilježena je karakterom, pristupom hrani i životu Slavka mlađeg. Od samog početka kuhinja se temelji na slovenskoj gostioničarskoj tradiciji. Namirnice dolaze od lokalnih poljoprivrednika, iz obližnjeg lovačkog društva te s okolnih polja i iz šuma. No Skaručna je više od gostionice. Najbolji opis ovog mjesta bio bi kombinacija restorana i konceptualnog iskustva. Fotografije koje prate moj opis Skaručne nikako ne odražavaju užitak tog iskustva (krivci su loše svjetlo i dobro društvo).
Što smo jeli?
Kada god nekog novog pozovemo u Skaručnu, uvijek ga upozorimo da se pripremi. Ovdje se ne smije doći niti gladan, niti sit, niti umoran, niti bolestan. Pametno je preskočiti (fenomenalni) kruh i ništa ne uzimati po dva puta (teško). Naime, jela ovdje stižu u valovima i nakon što probate sve, poželjet ćete leći i odspavati. Dodatno, simpatične konobarice i Slavko stalno nutkaju rakijama i vinom pa se čovjek lako prevari. U Skaručni su od svih čaša najmanje one za vodu.
Ručak uvijek započinje serijom predjela, od kojih je najbolji dimljeni jezik. Ako ste netko tko se mršti na riječ jezik, ovaj morate probati. Tanko izrezan, posut naribanim hrenom i uljem od buče, dovoljno je dobar da bih mogla cijeli obrok svesti na njega. Predjela uključuju i različite umake od sira i salate, sve obilježeno paprikom i uljem od buče. I, naravno, prije spomenuti fantastični topli kruh. Negdje tijekom obroka na stol stiže zapečena palenta sa sirom (za „presekanje“). Jede se drvenim žlicama iz zajedničkih posuda. Iz nekog razloga savršeno odgovara sredini obroka.
Iako je hrana izvrsna, doživljaj je neodvojiv od predstave u kojoj je Slavko glavni glumac. Riba, meso ili krumpiri, sve se poslužuje ritualno. Prekrasnu veliku dimljenu pastrvu, najbolju koju sam probala, Slavko rastavlja rukama (s rukavicama) i stavlja na tanjure. Poslužuje je s umakom od hrena koji joj savršeno odgovara. Teleću koljenicu, s koje meso otpada, više zbog folklora, obrađuje ogromnim nožem. Krumpirove pole s putrom nudi čak i kad više ne možete pojesti ni zalogaj.
S obzirom na to da je naše društvo veliko, redovito imamo i nekoliko vegetarijanaca. Za njih u Skaručni ne rade nezanimljive improvizacije, već razvijaju paralelnu priču. Taj dio stola redovito ostane bez hrane jer svi žele probati „njihovo“.
Na kraju tog beskrajnog ručka, kada mislite da više ne možete pojesti ni jedan jedini zalogaj, stiže najbolji dio cijelog ručka – zapečene slatke štrukle s mrvicama. Inače ne smatram štrukle desertom. Međutim, ove u Skaručni su fantastične i, kao i jezik s početka priče, odmiču se od klasičnog stereotipa tog jela. Izvrstan kraj vrlo posebnog obroka.
Ukupni doživljaj
Prema Skaručni nisam sasvim objektivna. Uz to me mjesto veže jako puno važnih i lijepih uspomena. No, subjektivna ili ne, ovo mjesto je jedinstveno. Kombinacija iskonski rustikalnog ambijenta, posvećenosti domaćim namirnicama i jelima, osebujnog kuhara i domaćina i odlične atmosfere. Ponekad zaboravimo da živimo u regiji koja nudi najbolju kuhinju na svijetu. Restorani poput Skaručne nešto su sasvim posebno i bilo bi šteta imati takvo mjesto u blizini, a ne isprobati ga.