Tko kuha?
Maki Nagayoshi, zagrebačka Japanka. Maki sve kuha i poslužuje sama te usput prati što se događa u restoranu. Prije dolaska u Hrvatsku, Maki je živjela u Kambodži, Italiji i Sloveniji, no nigdje nije pronašla ravnotežu koju je tražila. U Zagrebu joj se sviđaju orasi i klima (u Kambodži joj je bilo vruće). Pink Pig ima samo nekoliko stolova, fiksni meni s pet sljedova, gotovinu kao jedini način plaćanja i jela koja odražavaju trenutnu sezonu. Gosti jedu ono što Maki skuha i odlaze s dojmom da su iskusili nešto što je teško ponoviti.
Što smo jeli?
Pink Pig istovremeno djeluje skromno, ali i kozmopolitski. S desetak mjesta i bez vinske karte, osjećate se kao da ste došli u nečiji dom. Atmosfera je intimna, a cijelo iskustvo autentično. Pink Pig nije mjesto za one koji traže klasični japanski restoran. Ne poznajem dobro japansku (domaću) kuhinju, a ono što podrazumijevam, Maki ne nudi. U Pink Pig se ne ide zbog sushija, jer ga tamo nema. Maki kaže da kuha ono što je njoj kuhala njezina baka.

Prvo jelo sastojalo se od nekoliko zalogaja, koji su uključivali tofu i gljive s umakom od sezama. Moram priznati da gljive ne bih prepoznala. Maki nam je pojašnjavala što jedemo, no velik dio toga nisam razumjela (iako je njezin hrvatski jako dobar). Svi su okusi bili nježni. Možda čak i prenježni za moj ukus. No, svako je jelo bilo zanimljivo i drugačije od svega što se u Zagrebu može probati. Drugo jelo stiglo je u zdjelici. Zanimljiv temeljac s dumplingom od buče. Probala sam ju pitati od čega je napravljena knedlica i shvatila da sadrži alge. Nikada ne bih pogodila sastojke, no konačni dojam bio je jako dobar. Ponovno nježno, no malo jače od prethodnog jela. Treći slijed bio mi je najbolji dio cijele večere. Spring roll punjen kozicama i kukuruzom. Najbolji koji sam probala u dugo vremena. S kombinacijom umaka od yuzua i češnjaka, ovo je bilo doista sjajno jelo. Iako je sve bilo lagano, četvrto jelo mi je već bilo teško pojesti. Možda bih, da sam sama birala, skratila meni za jedan slijed. Ostali za stolom su, međutim, uživali i sretno pojeli okruglice od piletine. Konačno, posljednje jelo bilo je ramen s rezancima i svinjetinom. Fino, no meni već previše.
Obzirom na moju nesposobnost odbijanja deserta, naravno da nisam odoljela. Maki nudi samo jedan desert – mochi, s nekoliko različitih punjenja. Ne razumijem mochi. To je desert koji za mene nema smisla, no Maki je ipak uspjela smanjiti moj skepticizam. Njezin mochi (moj odabir je bio s malinom) ne izgleda kao oni koje sam do sada vidjela, već vrlo skromno, kao spljoštena sfera. Tekstura mu je, međutim, nježna i lagana. Ako već moram jesti mochi, uvijek bih odabrala njezin.




Iako se u Pink Pigu može piti nekoliko alkoholnih varijanti, Maki ne nudi vino. Zato smo donijeli vlastito, koje nam je ljubazno stavila u kiblu. Cijena menija je 60 eura po osobi.

Ukupni doživljaj
Pink Pig pomaže Zagrebu da postane metropola. Sjedeći tamo, imate dojam kao da ste u nekom ozbiljnom gradu. Maki je jedinstvena i apsolutno dio doživljaja, gostoljubiva domaćica, s ogromnim smiješkom. Hrana je odlična, iako možda zahtijeva nešto razvijenije nepce i sklonost prema japanskoj kuhinji. Cijela je večera bila jedna mala predstava – intimna i autentična, s jelima koja se ne trude biti ekstravagantna, ali ostavljaju dojam da ste otkrili nešto posebno.
Pink Pig jedan od onih restorana u koji odvedete nekoga tko voli hranu, želi otkriti nešto novo i cijeni mjesta gdje se kuha sa srcem. Nije za svakoga, ali onima koji se odluče doći, ostaje u sjećanju.