Tko kuha?
ManO2 je jedan od najboljih zagrebačkih restorana smješten u Radničkoj cesti, u poslovnoj zoni grada koja danju funkcionira kao uredski kvart, a navečer se smiruje. Ambijent je suvremen, funkcionalan i bez nekog ozbiljnog dizajnerskog koncepta, što je, što se mene tiče, najveća mana ovog mjesta. Terasa koja gleda na Radničku ne ostavlja osobito privlačan dojam. Svojim položajem i uređenjem ManO2 prije svega funkcionira kao mjesto za poslovne ručkove ozbiljne gospode u odijelima. S druge strane, glavni chef Hrvoje Kroflin jedan je od najboljih hrvatskih kuhara. Kada to želi, njegova jela znatno premašuju standardnu ponudu poslovnog ručka. ManO2 nema Michelinovu zvjezdicu, iako se mnogi pitaju zašto.
Što smo jeli?
U ManO2 sam jela mnogo puta. Neki od ručkova koje sam ovdje pojela bili su najbolji koje sam jela u Zagrebu. U danima kada se zbog smanjenog opsega rada manje odlazilo u restorane Hrvoje Kroflin skuhao nam je neka doista čarobna jela. Ni tada nisam bila obožavateljica ambijenta, no hrana je bila toliko dobra da je zasjenila sve. Posljednjih godina rjeđe sam dolazila ovamo. Djelomično jer ekonomiziram s obrocima pa, kada već odlučim izaći, ne volim atmosferu aerodroma. Dodatno, posljednjih nekoliko obroka u ManO2 nisu bili sjajni. Dojam je užurbane nezainteresiranosti, meni je relativno kratak, što mi se sviđa, ali i prilično nemaštovit, što mi se ne sviđa, a hrana je pristojna, no daleko od onih čarolija s početka priče. Međutim, shvatila sam da na Šest još nisam opisala ManO2 pa smo konačno jedan petak odlučili da je vrijeme. Spoiler alert – sjetila sam se zašto ovdje tako dugo nisam bila.
Već smo na ulasku loše počeli. Naše rezervacije nije bilo pa su nam ponudili stol koji nam se nije dopao. Iako su svi pristojni i doista su našli neki kompromis za nas, nema pravog zanimanja za gosta. Meni je relativno kratak, što mi se sviđa, ali i prilično nemaštovit, što mi se ne sviđa. Nemaštoviti smo bili i mi pa smo večeru započeli goveđim tartar biftekom koji dolazi s kremom od vlasca. Prečesto jedem tartar da bi me se lako moglo impresionirati, no ovaj u ManO2 doista nije bio na očekivanoj razini. Pomalo prazan i bez karaktera. Kada nudiš takva standardna jela u vrhunskom restoranu, moraš ponuditi nešto drugačije i više, znam da chef to zna. Uz tartar nisam odoljela i naručila sam njihov poznati soparnik koji mi je bio jako dobar. Kreativan, originalan i dobar, a opet nepogrešivo baš soparnik. Upravo ono što bih očekivala od ovakvog mjesta. Za glavno jelo naručili smo ManO2 steak. Za tu predvidljivu narudžbu bili smo kažnjeni vrlo nepamtljivim odreskom. Odreske volim srednje pečene, no ovi steakovi nisu bili stavljeni na dovoljno vruću ploču. Različiti dodaci i vin jeune nisu pridonijeli okusu. Šteta. Prilog su bile dvije vrste krumpira, mladi i gratinirani, i bili su dobri. No ja toliko volim krumpire da možda nisam bila sasvim objektivna.
Od deserata sam očekivala utjehu. Naručili smo kremšnitu i dekonstruiranu pitu od jabuka. Probala sam samo kremšnitu i bila je u skladu s cijelom večerom, prosječna. Pristojan desert, no ovdje bih očekivala više od pristojnog.
Ukupni doživljaj
Dugo nisam bila u ManO2 i ne vjerujem da ću uskoro ponovno doći. Jako mi je žao što je tako jer znam kako Hrvoje Kroflin zna kuhati. Fantastično. Maštovito, originalno i s odličnim osjećajem za namirnice i okus. No ovu večeru kao da je kuhao netko drugi. Netko koga ne zanima ni gost ni okus. Hrana koju su nam ponudili time se potpuno uskladila s ambijentom i postala pristojna i generička.