Sljedećeg se jutra gotovo ničega nismo mogli sjetiti. Za one s ispravnim asocijacijama to zvuči kao početak opisa vraški dobrog provoda. Problem je, međutim, što pišemo o ručku u restoranu jednog od talentiranijih hrvatskih chefova, ovjenčanog jednom Michelinovom zvjezdicom. Jutro poslije panično smo razmjenjivali poruke s ostatkom društva, uplašeni za svoje pamćenje. I kod svih je osjećaj bio više-manje isti. Naravno, znamo što smo jeli, prisjetili smo se što je bilo na tanjurima, posebice pamtimo jedno jelo, jedno zaista sjajno jelo. No, okusi, okusi s preostalih tanjura prebrzo su nam izblijedili, okusa se nismo mogli sjetiti. A s okusima je (pre)brzo izblijedilo sjećanje i na kompletan ručak u Koraku. I to je problem. Ali ne naš.
Što smo jeli?
No, krenimo redom. Vrijeme radnje je kasno proljeće ove godine. Ručak. S ljubaznim, no pomalo nezainteresiranim konobaricama dogovorili smo kraći od dva tasting menija, onaj od pet sljedova (103 €). Na stol su prvo stigli pozdravi iz kuhinje. Friški sourdough kruh, svježi kravlji sir preliven masnoćom od domaće kobasice, dimljeni putar, pršut i krekeri od starog kruha.

Sve je to bilo ok, no ništa se posebno nije izdvajalo, čak ni ova masnoća od kobasica nije dala karakter dosta nježnom svježem kravljem siru. Kada igraš na takvo otvaranje, onda to mora biti dojmljivije. A pamtimo i znamo bolji i kruh i putar i pršut, i to samo u Hrvatskoj ili Sloveniji, ne moramo ići dalje. Tek je početak, tješili smo se uz solidan Korakov chardonnay. No, prvi službeni slijed nastavio je u tom ok, aliništaposebno tonu – mahune omotane špekom, umak od kozjeg sira s malo gorke naranče. Slijedio je nešto bolji tanjur. Artičoka u društvu rakovice s umakom od badema i sirutke. No, okusi su ponovno bland, ništa se u tom jelu ne ističe, sve je vrlo sramežljivo. Neobično, s obzirom na to da su u igri artičoke i rakovica.


Za svjetliji trenutak dotadašnjeg dijela ručka pobrinuli su se crni tortelini s kozjom skutom i raskošno naribanim lokalnim tartufima i s umakom s uljem medvjeđeg luka. Tortelini su, inače, pocrnili od praha spaljenih ostataka povrća, što ukazuje zero waste politiku restorana. Konačno jedno dobro jelo, elegantno. Međutim, i ovdje je izostao onaj wow efekt, onaj osjećaj ushita koji sinkrono prožme cijeli stol nakon što se kuša jelo.

Kad smo se već ponadali da slijedi uzlet, ponovno su nas spustili u ok, aliništaposebno mod, pa i lošije. Mahune (snap peas) u umaku od školjaka. I tu već dolazimo do većih problema. U meniju s pet sljedova, u dva tanjura su mahune glavna namirnica, što nije baš prihvatljivo ponavljanje. I ponovno je na tanjuru bio bijeli mliječni umak, pa se tako kroz cijeli ručak provlačio taj pomalo „tupasti“ mliječni okus.

Nekako nas je taj tanjur potpunu oneraspoložio, odsutno smo pijuckali vino, razmišljajući kako se još nakon svega moramo u sumrak vratiti kući uskom zavojitom plešivičkom cestom. I tada je stigla ona. Stigla je tiho i ušla u legendu. Pažljivo se je i temeljito spremala za naš susret. Prvo par sati dimljena, pa pečena, a prije tog glazirana medom od kadulje. Slasna i neodoljiva. Patka. Sigurno najbolja patka koju smo dosada pojeli unutar hrvatskih granica, pa i šire. Prvo je za stol ponosno donesu pokazati cijelu, i zaista je šteta što smo je zaboravili portretirati. Fascinirani njenom ljepotom jednostavno smo zaboravili fotografirati. Dojam je poslije malo pokvarilo njeno društvo na tanjuru, nedostojno njene ljepote. Jedan (1) grilani mladi luk (uza sve drugo obilje u vrtu?), (pre)malo demi-glace umaka i chutney od suhih šljiva i ljutike, kojeg je također mogli biti malko više. Ali ni to nije moglo pokvariti uživanje u zaista sjajnoj, optimalno pečenoj patki, punog okusa i divne slasne masnoće.

Na patku se nastavio odličan desert. Sladoled od kozjeg karameliziranog mlijeka sa slanom karamelom lijepo je bio ukomponiran s crumbleom s lješnjacima i borovnicama. Fino izbalansirano i konačno još jedno jelo izraženijih okusa. I za kraj, uz kavu smo dobili i oproštajni pozdrav – kolačić canelé, i to svega jedan per capita.
Riječ je o malom spužvastom biskvitnom kolaču, okusa ruma i vanilije, karakteristične karamelizirane korice. U ovom slučaju ne baš najbolje izvedbe, ni približne sjajnim primjerima koje smo probali u Bordeauxu, odakle canelé potječu. I to nas dovodi do sljedećeg problema koji smo zamijetili tijekom ručka – lokalnost i neispunjena obećanja. Naime, na internetskoj stranici restorana navodi se da su meniji inspirirani plešivičkim krajem i „osmišljeni da vjerno predstavljaju tradicionalna jela iz regije, ali na moderan i kreativan način, uz sezonske namirnice dostupne s imanja i od lokalnih proizvođača“. Uspoređujući taj opis i naš ručak dalo bi se zaključiti da su stari plešivićanci uživali u gorkim narančama, rakovicama, školjkama, canelima, grdobini… Da, nepristojno smo za susjednim stolom vidjeli da se servira grdobina, iako na internetu najavljuju pastrvu ili smuđa. A canelé su zaista nepotrebna internacionalizacija, još k tome neuspješna. A nije da tradicija ne nudi mogućnosti za „nova čitanja“ i pripremu nečega, da ih citiramo, „što predstavlja tradicionalno jelo iz regije, spravljeno na moderan i kreativan način“. U tom kontekstu pada nam napamet plešivički copanjek, s kojim se poigrala Petra Jelenić u odličnoj tv seriji „Slatka kuharica“. Mogli su, na primjer, interpretirati poviticu. Ok, znamo da je to žumberački specijalitet. No, nekako nam se čini da je Žumberak ponešto bliži Plešivici od Bordeauxa. Je, malo smo sarkastični. I to stoga što nas smeta (i rastuži) što se rijetko tko igra s hrvatskom gastronomskom tradicijom. Nije bogata, ali je ima. Posebice nas je na taj sarkastični ton nagnalo obećanje s Korakove stranice o tradicionalnim jelima iz regije. A nije ih baš bilo. I ne mora ih biti, no onda bi trebalo malo redigirati web stranicu.


Ukupni doživljaj
Sve u svemu ručak nas je ostavio dosta ravnodušnima. Osim zaista senzacionalne patke, dobrog deserta i solidnih crnih tortelina sa skutom i tartufima, sve ostalo je bilo zaboravljivo. Tanjuri su mahom bili bez strasti, nimalo uzbudljivi. A mnogo smo očekivali. Chef Bernard Korak učio je od zaista sjajnih chefica i chefova, od Priske Thuring u Dubravkinom putu, Ane Roš u Hiši Franko pa sve do legendarnog Massima Botture u Osteriji Francescana. Sve nama dragi chefovi čija jela pamtimo i desetljećima. Ne može se reći da Bernard Korak nije talentiran, dapače, rekli bi da je vrlo nadaren. Sva jela s našeg ručka tehnički su bila odlično izvedena, bez grešaka. S obzirom na neke druge tekstove o restoranu Korak, čini nam se da mi jednostavno nismo imali sreće. I da Bernard Korak nije imao svoj dan. Događa se. Nažalost, dogodilo se baš s našim ručkom.
Svemu usprkos spremni smo mu dati drugu šansu, vjerujemo da je zaslužuje. Ali trebat će neko vrijeme da lagano razočaranje prvim dejtom izblijedi pa da prevladamo strah od ponavljanja “lošeg chefovog dana u uredu” i opet se odvažimo na ne baš ugodnu vožnju uskom plešivičkom cestom. No, idemo korak po korak…