Tko kuha?
Stiven Vunić. Ovo je bio naš drugi posjet Zijavici i vidim veliku promjenu. Iako je i prvi puta bilo jako dobro, ovaj puta kuhinja je drugačija i bolja. Nisam obožavateljica jednostavnih konoba. Preciznije, rijetko sam oduševljena jednostavnim konobama. Naravno da volim svježu ribu i jednostavnu pripremu, no riba na gradele me ne oduševljava. Zato sam s konobama uvijek na oprezu. Kada smo stigli u Zijavicu, dan je bio prekrasan, more mirno i restoran prazan. Dobili smo vrlo kratak meni, uglavnom s klasičnom dalmatinskom ponudom (riba, školjka, pašta, rižoto). Uz to, u ponudi su bila i dva degustacijska menija, šest i osam sljedova. Dejan uvijek želi degustacijski meni, pa smo odabrali kraći i prepustili se. Molila sam da ubace neki sirovi škamp ako ga imaju, jer je to Dejanu uvijek najdraže jelo. Konobar je donio ogromne fete finog kruha i četiri maslinova ulja (jedno njihovo, naravno), a ja sam se pitala što li nas čeka.
Što smo jeli?
Konobar je bio simpatičan. Prava mjera priče, ali bez stalne interakcije. Pitao nas je za tempo i poštovao ritam kojim smo jeli. Nakon pozdravnog zalogaja, dobili smo sirovi škamp (s, rekla bih, sorbetom od manga). Jako fino i rezultat molbe s kojom su se odmah snašli. Mrvicu previše manga, no i dalje jelo koje bih ponovila. Već sam bila zadovoljna.
No sljedeće jelo, carpaccio od brancina s graškom bilo je fenomenalno. Jedno od najboljih ove godine. Samo kuhar s dobrom paletom može pripremiti ovakvo jelo. Treći tanjur bio je malo teži i meni najmanje zanimljiv. Bakalar u panko mrvicama, na šalši. Obzirom da sam pojela cijelu ogromnu fetu kruha, bilo mi je već dovoljno. No sljedeće jelo bilo je vrlo hrabra kombinacija koja mi se jako svidjela. Lignja, celer, šparoge i hollandaise. Sjajno jelo. Posljednji tanjur, kombinacija ribe i pečenog kupusa, sa umakom na bazi majoneze, ponovno je bilo lagano i izvrsno. Pojela sam sve.
Desertu se uvijek veselim i najčešće se razočaram. U Zijavici je i desert bio hit. Keks, s nježnom kremom, prekriven tanko rezanim jabukama (i par mrva kokosa). Divno. Pili smo lagano bijelo vino, a cijena degustacijskog menija od šest sljedova je 70 eura po osobi.
Ukupni doživljaj
Restorani u Rijeci, na Kvarneru ili u Istri su nas razmazili. Tamo sam prije puno godina prvi puta probala slow food i od tada jela u puno divnih restorana. Rijetki su opstali, ali stalno se pojavljuju novi. Uvijek mi se čini da bi ih trebalo biti još i više. Tako da otkrivanje vrhunskih mjesta doživljavam kao dokaz da se u Hrvatskoj odlično jede (uvijek pomalo natjecateljski sa Slovenijom). Zijavica je jedno od tih vrhunskih mjesta. Dokaz da u Hrvatskoj (i oko nje) živi dovoljno razmaženih gurmana koji žele više od ribe na gradele i koji razumiju koliko je fino pojesti malo sirove ribe s par zrna graška. Iako inače baš nisam obožavatelj ljetnih terasa, ova u Zijavici je jedinstvena. A jedinstvena je i kuhinja koja odlično kombinira fine sastojke koje Jadran nudi, s originalnim kombinacijama namirnica. Ne bih vjerovala da lignja, celer i hollandaise mogu biti tako sretan spoj. U Zijavicu se vraćam obavezno.