Tko kuha?
Pomalo me strah napisati recenziju bilo kojeg restorana u Sarajevu. Sarajevo je glavni grad ćevapa i pita, s velikom ponudom posebnih jela, restorana i prehrambenih običaja. Ćevapčiće volim, no nisam sigurna da sam sposobna razlikovati fantastične od jako dobrih. Nijanse u kvaliteti lepinja uopće ne razlikujem. Meni je burek i sa sirom, odnosno, da budem preciznija – jedino mi je sa sirom. Može se zvati i pita, no mora biti prepuna sira. Dodatno, kad smo na putu, obroci su naše kazalište, pa volim jesti negdje gdje se jede polako, za stolom i sa čašom vina. A to u Sarajevu nije lako kombinirati s pitom ili ćevapima. Nakon puno promišljanja, odlučila sam da je mjesto koje je najbolji odabir za nas – Kibe Mahala. Tamo smo već jednom jeli i ostao mi je u sjećanju ugodan ambijent, s divnim pogledom na grad i izvornom bosanskom kuhinjom. Nažalost, tu izvornu bosansku kuhinju ne poznajemo dobro, pa sam morala guglati neka jela da bih odlučila što naručiti.
Što smo jeli?
Restoran se nalazi na brdima iznad Sarajeva i ima prekrasan pogled na grad. Prošli smo put neoprezno rezervirali, pa su nas smjestili na otvoreno iako je bilo hladno. Cijeli smo obrok pojeli na brzinu, smrzavajući se. Ovaj put dan je bio prekrasan i nikome nije bilo hladno. No, obrok smo ponovno pojeli na brzinu. Imam osjećaj da je ovo restoran u kojem se općenito učinkovitost stavlja na prvo mjesto. Konobarica koja nas je posluživala djelovala je kao da ju malo gnjavimo, pa neki razgovor o tome što bi nam najviše odgovaralo nije dolazio u obzir. Jelovnik na webu obećava razna jela i veliku kartu vina (poput mojeg obožavanog Grka), no kada smo pokušali naručiti, ponuda je bila znatno manja.
Budući da sam ljubiteljica bureka (odnosno, pita), morala sam probati zeljanicu. Radije bih naručila sirnicu, no nju u Kibe Mahali ne nude. Možda je ono što u Zagrebu prolazi za burek ili zeljanicu potpuno nešto drugo, no zeljanica ovdje nije bila jelo za mene. Iako se libim procijeniti kakva zeljanica treba biti, meni ovaj omjer tijesta (puno), file (malo) i masnoće (malo) nije najdraži, i trokut koji smo dobili ostao je nepojeden.
Sjećala sam se da mi je posljednji put najdraže jelo bila kljukuša, zanimljiva kombinacija krumpira i brašna. To sam morala ponovno probati i moram priznati da mi je i ovaj put kljukuša bila najdraže jelo od svih. Dejan nije bio oduševljen, pa sam pojela i njegov dio. Greška, jer je cijela porcija kljukuše dovoljna da budete siti cijeli dan. Uz ova dva predjela naručili smo i nešto što se u Kibe Mahali zove salata Lukmira, a što je zapravo kiselo vrhnje s mladim lukom. S tom kombinacijom se ne može pogriješiti, što se mene tiče.
Glavna jela došla su u lijepim sahanama – prvo sogan dolma, a zatim klepe i mućkalica s teletinom. Sogan dolmu jela sam davno i ostala mi je u sjećanju kao nešto izvrsno: luk punjen mesom i rižom. Moram priznati da mi ovaj put nije bila tako sjajna. Luk je bio minijaturan, a meso s nedovoljno karaktera.
Klepama, kuhanom punjenom tijestu (sličnom raviolima), baš sam se veselila. Klepe su nadjevene mljevenim mesom i prelivene kombinacijom kajmaka i češnjaka. Zvuči dobro, no nije. Ovom jelu nedostaje karakter. Ne znam razlučiti je li problem u tipu kuhinje koja mi ne odgovara sasvim, ili bi drugdje klepe bile bitno drugačije. Nažalost, ove ne bih ponovila.
Konačno, kao posljednje jelo, naručili smo mućkalicu od telećeg mesa. Bila je u redu. To je to. Kad kažem posljednje jelo, govorim figurativno – jer su sva jela na stol došla odjednom i to odmah nakon što smo ih naručili. U pravom fast food stilu.
Deserti, kao i sve drugo, ok. Ja sam odabrala sigurniju varijantu i naručila baklavu. Dejan je probao tulumbu. Nije mu se dopala, iako mislim da problem nije bio u kvaliteti tulumbe, toliko koliko u tome da to nije tip deserta koji mu se sviđa.
Ukupni doživljaj
Kibe Mahala je jedan od poznatijih sarajevskih restorana. Diče se slavnim gostima i janjetinom obloženom zlatnim listićima. Restoran ima zanimljiv ambijent i prekrasan pogled, iako se ne mogu oteti dojmu da je ovdje protočnost cilj broj jedan. Cijene su jako visoke i neopravdane (kad se usporede s ostalim cijenama u Sarajevu). Ovo mi je bio drugi pokušaj u ovom restoranu i dojam je bio potpuno identičan kao i prvi put – sve ok, ali ništa posebno. Žao mi je. Bila sam spremna zaključiti da nam naprosto ne odgovara ovaj tip kuhinje, no usputni posjet Želji na ćevape pokazao je da nam bosanska kuhinja može biti fantastična.