Tko kuha?
Kada smo prije deset godina bili u Šangaju, večera u restoranu Fu He Hui ostala mi je u lijepom sjećanju. Šangaj je tada bio nešto drugačiji nego danas i ambicioznih restorana bilo je manje. Fu He Hui djelovao je kao nestvaran doživljaj sa svojom minimalističkom estetikom, prekrasnim vegetarijanskim jelima i konobarima koji su bili odjeveni poput monaha. Pri planiranju ovog putovanja svakako sam ga željela ponovno posjetiti. Fu He Hui je, kao što sam spomenula, vegetarijanski restoran s dvije Michelinove zvjezdice. Chef Tony Lu kreira jela bazirana na povrću, biljnim sastojcima i gljivama. Kada smo prošli put ovdje večerali, cijela se večera temeljila na različitim vrstama gljiva. Atmosfera u restoranu vrlo je minimalistička, što mi se prošli put jako dopalo.
Što smo jeli?
Zadovoljstvo nekim iskustvom uvelike ovisi o očekivanjima. Stoga, kada od nekog mjesta očekujete puno, velike su šanse da ćete se razočarati. Jasno je kuda ide ova priča. Ovaj put nisu nas smjestili u jedan od divnih separea, već u veću zajedničku prostoriju. Nisu uzeli naše kapute, već su ih prepustili nama, odnosno odložili na stolice. Fine dining restoran koji očekuje da svoje jakne držite na naslonima stolica do ovog mi je iskustva bio nezamisliv. No odlučila sam to pripisati kulturološkim razlikama. Hrana je ionako najvažnija. Na večeru sam došla s dva ljubitelja mesa, što znači da su vegetarijanski tanjuri doista morali biti izvrsni kako njih dvojica ne bi pretjerano prigovarali. Nisu bili.
Većinu posluženih sastojaka ne poznajemo, pa je svako jelo bilo enigma. Večeru smo počeli jelom od zlatne gljive ganoderme s pinjolima. Meni je bilo ukusno, no još me držao početni entuzijazam. Nakon tog jela više uopće nisam mogla prepoznati sastojke, čak ni nakon što sam pročitala što su. Orah u kombinaciji s korom tofua i jicamom bio je dobar, no nisam znala što je na tanjuru bilo što. Slijedilo je jelo od tara s cvjetačom i plodom gorgone. Nakon toga poslužen je prženi tofu sa sušenim pupoljcima ljiljana, sušenom tikvom opo i izdancima graška. U toj fazi večere dečki su mi se već smijali.
Možda zbog nedostatka poznavanja kuhinje, no sva su jela počela ličiti jedno na drugo. Boje i teksture su se, naravno, razlikovale, no osnovni okus u svim jelima bio je isti – bland. Jelo od korjenastog povrća s lukovicom ljiljana, tartufom, ficusom hirtom i čičkom bilo je sasvim bez karaktera, kao i osam blaga s korijenom lotosa, vodenim kestenom, ginkom, mladim kukuruzom, choy sumom, celerom, streličastim korijenom i paprikom.
Preostalih se jela jedva sjećam i, da nisam imala fotografije i zabilježene sastojke, ne bih mogla prepričati što smo jeli (gljivarski kut teh s gljivama maitake i nameko te pšeničnim glutenom, izdanke bambusa sa sušenim gorušičinim lišćem i sojinim mlijekom). Pred kraj su došli mrkva sa sušenom marelicom i daikonom, zatim kaki s gumom karaya i bademom. Večeru smo završili jelom od slatkog krumpira s bučom, sjemenkama buče, sezamom i crvenom ljepljivom rižom. Pretpostavljam da je to posljednje jelo bilo desert, ali nisam sigurna.
Ukupni doživljaj
Jako sam se veselila ovom mjestu. Žao mi je što me razočaralo. Ideja rafiniranog kineskog vegetarijanskog restorana jako mi se sviđa. Prošli dolazak ovdje bio je užitak. Nažalost, ovaj put nije bilo isto. Iako je možda problem u nama i našem nedovoljnom poznavanju ove vrste kuhinje, za restoran s ovakvim ambicijama mogli bi malo više uvažiti i goste koji dolaze iz drugih dijelova svijeta. Kineska hrana općenito mi je preblaga. No bez obzira na tip kuhinje, fina hrana univerzalno je fina. U Fu He Huiu se moraju potruditi malo više. I uložiti dio svojih skupih menija u kupnju vješalice za kapute.