Tko kuha?
Već sam spominjala da najčešće ne opisujem iste restorane dva puta, ali postoje iznimke. Kada smo prošli put ručali u Dinneru Hestona Blumenthala, nisam bila pretjerano zadovoljna. Jeli smo Sunday Roast u kojem je zvijezda trebao biti krumpirić. Budući da ja obožavam krumpirić, očekivala sam puno. Razočarala sam se. Ovoga smo puta otišli sa znatno nižim očekivanjima i izveli Martu na ručak. Dinner ima najljepši pogled u Londonu i vrlo opušten ambijent. Ekscentričnost koja mi je inače sinonim za Hestona Blumenthala ovdje se gotovo ne osjeća, osim možda u seriji ananasa koji se vrte na ražnju. U svakom slučaju, od Dinnera smo očekivali malo, a dobili izvrstan i vrlo ugodan ručak. Zato ipak još jednom opis ovog restorana.
Što smo jeli?
Ideja ručka u Dinneru temelji se na povijesnim britanskim receptima koje Blumenthal rekonstruira iz starih kuharica i rukopisa od 14. do 19. stoljeća te ih osuvremenjuje. Godine uz jela označavaju razdoblje iz kojeg potječu izvorni recepti – od kasnog srednjeg vijeka, kada su se mesne paštete oblikovale u oblik voća, preko 18. stoljeća i razvoja mariniranja, do ranog 19. stoljeća i viktorijanskih deserata. Svako je jelo suvremena interpretacija nekadašnjeg britanskog recepta. Heston voli igru i predstavu, što objašnjava ovaj twist ponude. Iako me sama ideja rekonstrukcije starih recepata ne fascinira, volim predstavu u restoranu, pa me priča zabavila. No, bez dobre hrane cijeli show nema smisla.
Unaprijed sam odlučila da će moj prvi slijed biti pašteta od pilećih jetrica, poznati Meat Fruit koji imitira izgled voćke. Ovaj put Meat Fruit (iz oko 1500. godine) bio je mandarina, a ispod tanke narančaste glazure skrivao se glatki pileći jetreni parfait poslužen s toplim tostiranim kruhom. Pašteta od pilećih jetrica na tostu uvijek je siguran trik za dobivanje komplimenata, ali ovo jelo bilo je doista izvrsno i uživala sam u svakom zalogaju. Fina pileća pašteta obogaćena glazurom od naranče – divno. Dejan je ponovno uzeo losos mariniran u čaju Earl Grey s umakom od inćuna i salatom od ukiseljenog limuna (Earl Grey Tea Cured Salmon, oko 1730.). Kao i prošli put, bio je jako zadovoljan.
Dejan i ja smo za glavno jelo odabrali meso (Hereford Beef, oko 1830.), pečeni odrezak s umakom od gljiva i trostruko prženim krumpirićima. Iako i dalje tvrdim da su krumpirići promašaj, meso je bilo sjajno. Marta se odlučila za file brancina s endivijom, keljom i zelenim umakom od peršina, papra i eukaliptusa (Seabass & Green Sauce, oko 1440.) i uživala je.
Deserti su bili Chocolate Tart (oko 1819.) – čokoladna pita s limetom, smrznutim jogurtom i kokosovim sorbetom prekrivena karameliziranim slojem – te Tipsy Cake (oko 1858.), topli brioš s karamelom uz komad pečenog ananasa s ražnja. Dejan kaže da mu je Tipsy Cake jedan od najdražih deserata kojih se može sjetiti, što mi se čini najvećim mogućim komplimentom.
Ukupni doživljaj
Od ulaska u bar koji se nalazi pred Dinnerom, ovo mjesto ima pozitivnu atmosferu. Popili smo aperitiv čekajući Martu da nam se pridruži; usluga je bila diskretna, ljubazna i učinkovita. Konačno netko tko razumije da je užitak gosta prioritet. Sam restoran ima odličnu atmosferu – iako su svi pomalo užurbani, vlada osjećaj opuštenosti. Pogled na Hyde Park prekrasan je i vrijedi ga doživjeti. Kombinacija klasičnih jela i ponekih pomaknutih detalja čini mi se karakterističnom za Hestona Blumenthala. Najvažnije od svega, hrana je kreirana kako bi učinila gosta sretnim. Svako jelo ima element comfort fooda. I ako izuzmem neoprostivi krumpirić, ta ideja tješenja ljudi hranom Hestonu ovdje doista uspijeva. Vratit ćemo se.
