Tko kuha?
Već sam nekoliko puta napisala da nisam ljubiteljica kineske kuhinje. Upravo zato su me u Šangaju više zanimali restorani koji nude druge tipove kuhinje. Birajući gdje ćemo jesti, nisam mogla odoljeti jednom talijanskom restoranu. Da Vittorio Shanghai otvoren je 2019. godine. Dio je međunarodne ekspanzije obitelji Cerea i od samog otvaranja kontinuirano je uključen u Michelinov vodič za Šangaj, u kojem nosi dvije Michelinove zvjezdice. Kuhinju vodi chef Stefano Bacchelli, koji upravlja radom restorana u Šangaju uz lokalni tim kuhara, uključujući kineskog sous-chefa Toma Yuana. Smješten na Bundu, s pogledom koji je sam po sebi atrakcija, Da Vittorio Shanghai mjesto je na koje izlaze šangajski šminkeri i urbana elita.
Što smo jeli?
Već je sam ulazak u Da Vittorio bio pomalo surealno iskustvo. Ambiciozan prostor bio je božićno okićen, što je bilo posebno zanimljivo jer u Kini Božić inače nije naročito vidljiv. Cijeli dekor djelovao je kao neobična imitacija božićne atmosfere. Oko okićenih borova sjedili su brojni Djedovi Božićnjaci i sobovi, obojeni u srebrno kako dekor ne bi djelovao neukusno. Na sličan način, sve u restoranu ostavljalo je dojam dobre imitacije originala. Ali ipak – imitacije. Za nekoga tko živi u Hrvatskoj i dobro poznaje talijansku kuhinju, zanimljivo je promatrati kako Kinezi interpretiraju Talijane. To je gotovo kao kad nam poznavatelji kineske kuhinje objašnjavaju da ono što se u Europi naziva kineskom kuhinjom nema puno veze s izvornom verzijom. Da budem preciznija, u Da Vittoriju ništa nije bilo loše, ali je sve djelovalo kao da je lagano “off”.
Već su me tri inicijalna zalogaja zabavila: mozzarella i rajčica, list foie grasa i košarica s kavijarom. Od svih navedenih sastojaka, jedini koji bih bez gledanja i objašnjenja mogla prepoznati bio bi kavijar. Sve ostalo bilo je slobodna interpretacija imenovanih jela. Obožavam foie gras, ali ovaj listić s njim zapravo nije imao gotovo nikakve veze. Skupi restorani u Kini često nude kavijar i tartufe. Tartufe nismo probali, ali kavijar koji je bio uključen u jela bio je izvrstan. Tartar od tune, poslužen upravo s kavijarom, bio je jako dobar. Kao da su se u tom slučaju u oblikovanju recepta oslonili na vlastitu tradiciju, pa je rezultat odmah bio uvjerljiviji. Jastog koji smo probali također je bio odličan, dijelom i zato što nije pokušavao imitirati neko posve klasično talijansko jelo.
Sljedeće jelo, tjestenina s jastogom, bila je vrlo dobra, al dente i začinjena baš kako treba. Paccheri u umaku od rajčice, međutim, djelovali su kao dječji pokušaj kuhanja tjestenine. Bez ribe, s kojom smo završili obrok, bez problema bih mogla.
Deserti su, naravno, uključivali sorbet i tiramisu. Sorbet sam preskočila, a tiramisu sam prepoznala tek zato što su me unaprijed upozorili o kojem je desertu riječ. Osim posipa kakaa na vrhu, vjerujem da ova verzija tiramisua nije sadržavala nijedan sastojak originalnog recepta. Sve u svemu, nije bilo loše. Svakako je bilo zanimljivo.
Ukupni doživljaj
Tijekom cijele večere usluga je bila vrlo slična hrani i ambijentu – pomalo humoristična. Zgodni kineski konobari, koji su govorili iznadprosječno dobar engleski, držali su se vrlo ukočeno. Svuda oko nas sjedili su kineski parovi koji su uživali u ovoj neobičnoj verziji Europe. Ovo je bio jedini restoran u kojem nam nitko nije ponudio štapiće i, da budem iskrena, konačno se nismo morali sramotiti zbog svoje loše vještine njihova korištenja. Općenito, moj je dojam da Kinezi Europu doživljavaju kao vrhunac sofisticiranosti. U tom kontekstu i paccheri u umaku od rajčice mogu predstavljati fine dining. Naravno, nemam pravo prigovarati – jer tko ide u talijanski restoran usred Šangaja.