Tko kuha?
Jean-Georges Vongerichten je francuski kuhar koji je karijeru izgradio u New Yorku i postao jedna od ključnih figura globalne fine dining scene. Od 1990-ih nadalje oblikovao je stil koji počiva na klasičnoj francuskoj tehnici, ali je dosljedno nadograđuje azijskim, latinoameričkim i američkim okusima. Njegov njujorški restoran Jean-Georges godinama je nosio Michelinove zvjezdice i poslužio kao referentna točka za ono što se danas smatra modernim, međunarodnim luksuznim restoranom. S vremenom je otvorio brojne restorane u velikim gradovima, često u prestižnim hotelima, zbog čega njegovo ime danas funkcionira i kao restoranski brend sa stabilnim standardima kuhinje, prezentacije i servisa. To znači da gosti u različitim gradovima mogu očekivati prepoznatljiv pristup, iako se jelovnici razlikuju ovisno o lokaciji. U Dohi se njegov restoran nalazi u Four Seasonsu uz more, a tamošnji jelovnik jasno pokazuje latino, osobito meksički profil.
Što smo jeli?
Nisam znala što očekivati od Dohe. Nakon posjeta Dubaiju, koji mnogi moji prijatelji jako vole, a mene nije oduševio, slično sam očekivala i u Dohi. Tako je i bilo. Brojni kulinarski brendovi poput Nobua ili Jean-Georgesa zastupljeni su i u Dohi. No čine se kao neke blijede kopije originala, kao da u svom tom mramoru i sjaju ipak nema dovoljno gostiju koje zanima kvaliteta onoga što im se nudi na tanjuru. Barem je takav bio moj dojam.
U Curiosi by Jean-Georges dočekali smo Novu godinu. Novogodišnje večere uvijek su zahtjevne. Moraju prilično dugo trajati i biti dobro tempirane. U Curiosi su bili relativno pažljivi s tempom i desert je za stol stigao nešto prije ponoći. Tijekom cijele večere pjevačica nas je zabavljala toliko glasnom glazbom da je razgovor bio gotovo nemoguć. Najčešća riječ cijele večere bila je: „Molim?” No sve to bih im oprostila da je hrana bila dobra. Međutim, nije.
Nakon što smo sjeli za stol i probali njihovu „signature ginger margaritu”, zaključili smo da bismo radije običnu, dosadnu margaritu. Uz nju su nam poslužili prvi amuse-bouche, kolačić od krumpira s dimljenim žumanjkom i kavijarom. Odlično jelo (krumpir i kavijar – kako to uopće zabrljati). Nažalost, to je bilo najbolje jelo cijele večere. Slijedila su hladna predjela: najprije ceviche od kozica s agua diablo, bademom i korijandrom, a potom goveđi tartar s kimchi aiolijem, avokadom, sezamom i mladim lukom. Tartar je bio ukusan. Ceviche je bio vrlo prosječan, bez pravog karaktera. Za meksički restoran, vrlo razočaravajuće.
Zatim su došla topla predjela: najprije hrskave maitake i kraljevske bukovače s listom kaffir limete i umakom od marakuje i papra, pa hrskava hobotnica s romescom i tajlandskom salatom. Gljive su bile relativno zanimljive, iako ne i sjajne. Hobotnica je, za nas velike štovatelje hobotnice, bila potpuno razočaranje. Bez karaktera i smisla.
Glavna jela dobila su od nas miješane ocjene. Pečeni slatki krumpir s crnim i bijelim sezamom, đumbirom i mladim lukom meni je bio odličan. Dejan, koji ne priznaje jela bez mesa, nije bio oduševljen. Njemu je nešto bolji bio goveđi file s maslacem od espressa, brokulom s pistacijama i odležanim balzamičnim octom. Oboje smo bili razočarani lubinom u kombu algi s maslacem od bilja i mladim krumpirom. Svega je bilo previše, pa smo pred ponoć već bili doista siti.
Konačno, deserti su izgledali obećavajuće: čokoladna torta s prepečenim marshmallowom, cvijet od marakuje s lješnjakovim pralinom i karamelom te razni alfajoresi. Ovo je tip deserta koji inače najviše volim – težak i čokoladan. Nažalost, desert je, kao uostalom i cijela večera, bio „bland”, kao da je od voska. Otišla sam s večere nezadovoljna.
Ukupni doživljaj
Doha nije destinacija koju bih preporučila foodie-jima. Iako smo uspjeli i odlično jesti, opći dojam je da je ponuda ovdje slabija nego na drugim mjestima. Naravno, pojeli smo premalo obroka da bih mogla biti sigurna, no to što smo probali bilo je razočaravajuće. Iskustvo u Curiosi bilo je upravo takvo: neuvjerljivo i preglasno. Puno hrane nakon koje ste istovremeno i prejedeni i nezadovoljni. Ne preporučujem.