Naslov “Četiri dana u Provansi” je pomalo zavaravajući. Četiri dana zapravo smo proveli u Marseilleu, s izletima po Provansi. No, kako je i Marseille dio Provanse, naslov je točan. Budući da su na cijelom putovanju najljepši bili upravo izleti u manja mjesta u Provansi, kada bih ponovno išla, za spavanje ne bih odabrala Marseille, već Aix-en-Provence.
Putovanje
Iz Zagreba do Provanse postoji direktan let Ryanairom. Ne ide svaki dan, pa je planove potrebno prilagoditi danima kada let postoji. Usprkos tome, nema do direktnih letova – ovo je ipak bezbolna veza i putovanje. Uvijek imam određenu zadršku prema low-cost prijevoznicima, no zapravo bez razloga. U polasku smo krenuli na vrijeme i sletjeli prije predviđenog (let traje sat i pol). U povratku smo kasnili dvadesetak minuta, što mi se ne čini pretjeranim. Očito se ideja direktnog leta sviđa mnogima, jer sam na letu srela brojne poznanike – i u odlasku i u povratku. Do Provanse se, naravno, može i automobilom, no taj je put dugačak. Dejan i ja smo prije mnogo godina krenuli na takav izlet i spavali u Italiji kako bismo izbjegli jako duge vožnje. Bilo je zanimljivo, no avionom je ipak udobnije.
Smještaj
Marseille je drugi grad po veličini u Francuskoj. Čovjek bi očekivao veliku ponudu različitih oblika smještaja, no izbor zapravo nije prevelik. Marseille je manji grad od Zagreba i ne djeluje pretjerano luksuzno. Hoteli su pristojni, ali ne i raskošni. Mi smo odabrali InterContinental – Hotel Dieu, koji se nalazi u četvrti Le Panier, tik iznad Vieux-Porta (Stara luka). Smješten je u grandioznoj zgradi bivše bolnice, danas nacionalnog spomenika. Hotel je velik, ima prekrasan pogled na cijeli grad i lijepu terasu na kojoj smo doručkovali dok su pored nas sokolari sokolima rastjerivali ptice. Iako je smještaj bio ugodan, nedostajalo mu je karaktera i osobnosti. Dodatno, cijene hotela u Francuskoj su (neopravdano) visoke. Sljedeći put kada odlučimo posjetiti Provansu, radije bismo spavali u predivnom Aix-en-Provenceu, u kojem je izbor hotela veći. Privlačno mi je djelovala i Villa La Coste, luksuzni hotel u Provansi, smješten u sklopu imanja Château La Coste. Hotel se sastoji od vila s privatnim terasama, a neke imaju i privatne bazene. U sklopu hotela nalazi se restoran Hélène Darroze s Michelinovom zvjezdicom, u kojem smo jeli. Na imanju se nalaze i drugi restorani, vinogradi, vinarija, wellness centar i skulpturalni park. Lokacija je između Aix-en-Provencea i Luberona.
Restorani
Jedan od osnovnih povoda za ovo putovanje bili su restorani. Često slijedimo Michelinove preporuke, a nigdje vodiču ne vjerujemo toliko kao u Francuskoj. Mislila sam da su u Francuskoj zvjezdice nepogrešive. Nisu. Na ovom izletu jeli smo i izvrsno i loše. Probali smo ukupno sedam zvjezdica i ponovno naučili da broj zvjezdica nije nužno povezan s kvalitetom doživljaja.
Prvi ručak bio je u restoranu Hélène Darroze à Villa La Coste, koji se nalazi u sklopu hotela Villa La Coste u Provansi. Ima jednu Michelinovu zvjezdicu. Kuhinja se temelji na sezonskim i lokalnim sastojcima, s naglaskom na povrće i proizvode iz okolnih vrtova. Prostor restorana smješten je u paviljonu s pogledom na okolnu prirodu. Restoran je dio većeg kompleksa Château La Coste (u kojem bi, kao što sam već spomenula, bilo sjajno spavati). Hélène Darroze ima restorane i u Parizu (dvije zvjezdice) i Londonu (tri zvjezdice). U londonskom restoranu smo jeli i nismo bili posebno oduševljeni. Ovaj u Provansi, međutim, bio je pravi doživljaj. Prekrasna priroda, jedinstven ambijent, jako fina hrana s pravom mjerom tradicionalnog i pomaknutog. Tijekom ručka za stol pored našeg došao je George Clooney s obitelji. Očito zna što je dobro.
Sljedeći ručak pojeli smo u potpuno drugačijem ambijentu bistroa u centru grada. La Mercerie nalazi se na adresi 9 Cours Saint-Louis, u četvrti Noailles. Uređenje je vrlo bazično, s klupama i bez stolnjaka, meni je kratak i zanimljiv, a usluga pomalo neučinkovita. No, cijeli doživljaj bio je ugodan, a hrana je bila onakva kakvu bih očekivala od francuskog bistroa – odlična.
Treći dan bio je posvećen prvom od dva vrlo ozbiljna restorana. Le Petit Nice je restoran s tri Michelinove zvjezdice, smješten uz more u Marseilleu, u četvrti Endoume. Vodi ga chef Gérald Passédat. Restoran je dio istoimenog hotela i ima dugu obiteljsku povijest. Jedno od prepoznatljivih jela je “Bouille-Abaisse déstructurée”, reinterpretacija tradicionalne marsejske riblje juhe. Passédatov pristup uključuje posluživanje ribe u više zasebnih tanjura, gdje se svaka vrsta ribe priprema posebno, a juha se dolijeva na kraju. Očekivali smo puno, a dobili vrlo malo. Od ulaza u restoran, pored parkiranih automobila, preko nemaštovitog i nerashlađenog ambijenta (bio je jako vruć dan), do neljubaznog osoblja i vrlo bazične hrane – ništa nam se nije svidjelo. Ne preporučujem.
Konačno, četvrti dan, ručak smo pojeli u restoranu AM par Alexandre Mazzia. I dobro da jesmo, jer smo potpuno ispravili loš osjećaj prethodnog dana. Restoran također ima tri Michelinove zvjezdice i smješten je u središnjem dijelu Marseillea, u četvrti Périer. Chef Alexandre Mazzia vodi kuhinju inspiriranu vlastitim životom – odrastanjem u Kongu i sportskom karijerom. Prostor restorana je minimalistički, s otvorenom kuhinjom i ograničenim brojem mjesta. Meni se sastoji od niza malih zalogaja, koji se poslužuju kao sekvence (dobili smo 38 minijaturnih tanjura), bez klasičnog reda predjela, glavnog jela i deserta. Sastojci su neočekivani: dimljena jegulja i čokolada (u istom jelu), fermentirani elementi, egzotični začini, bilje i alge. Riba i povrće imaju središnju ulogu, meso je rijetko. Okusi su složeni, s utjecajem afričke, japanske i francuske kuhinje. Iskustvo je bilo odlično i pomoglo da francuske zvjezdice ipak smatram relevantnima (iako ne nepogrešivima).
Što smo vidjeli?
Osim lutanja po Marseilleu, koji je zgodan, ali ne posebno upečatljiv grad, najvažniji dio ovog puta bila je Provansa. Odnosno, Aix-en-Provence, gradić koji nas je osvojio. Povijesno je bio glavni grad Provanse, osnovan u 1. stoljeću prije nove ere kao rimska kolonija Aquae Sextiae. Poznat je po termalnim izvorima, baroknoj arhitekturi, aveniji Cours Mirabeau, brojnim fontanama i kulturnim događanjima. U njemu se nalazi sveučilište i niz muzeja. Aix je povezan s likom i djelom slikara Paula Cézannea, koji je ondje rođen i proveo veći dio života. Do Aixa smo došli unajmljenim autom, vozeći se pola sata od Marseillea. Kao što sam već napisala, kada bih ponovila Provansu, Aix-en-Provence bilo bi mjesto u kojem bih spavala.
U blizini se nalazi i Terre Ugo, obiteljska plantaža organske lavande smještena oko pet kilometara od Aix-en-Provencea. Započela je kao obiteljska tradicija kada je Ugo, po kojem nosi ime, sredinom 20. stoljeća pokrenuo uzgoj lavande. Danas ima oko sedam hektara plantaža i približno 45 000 lavandina sorte Grosso. Sezona traje od 1. lipnja do 31. kolovoza, a cvatnja lavande počinje krajem lipnja i traje do kraja srpnja. Na imanju se održavaju slobodna razgledavanja polja, radionice izrade sapuna među lavandom, večeri uz aperitive pod šatorom i prodaja proizvoda poput esencijalnog ulja, sapuna i mirisnih vrećica. Polja se održavaju ekološkim metodama, uključujući ekopastvu, gdje ovce prirodno čiste korov, a proizvode se i lokalni medovi. Cijeli doživljaj bio je zgodan, ali ništa više od toga. Iako lavanda nije bila u cvatu, ne vjerujem ni da bi posjet koji tjedan kasnije bio puno drugačiji. Najljepša polja lavande nalaze se sat i pol od Marseillea, pa bih možda drugi put njima dala priliku.
U samom Marseilleu pogledali smo i Mucem – Musée des Civilisations de l’Europe et de la Méditerranée – nacionalni muzej smješten na ulazu u staru luku. Otvoren je 2013. godine, kada je Marseille bio Europska prijestolnica kulture. Muzej se sastoji od tri lokacije: moderne zgrade J4, obnovljenog Fort Saint-Jeana i Centra za očuvanje i resurse. Zgrada J4 ima karakterističnu perforiranu betonsku fasadu i povezana je s Fortom pješačkim mostovima. Fort Saint-Jean datira iz 12. stoljeća i uključuje izložbene prostore i vrtove. Mucem je prvi veliki nacionalni muzej posvećen mediteranskim civilizacijama. Pristup mu je interdisciplinaran, uključujući arheologiju, antropologiju, povijest, povijest umjetnosti i suvremenu umjetnost. Iako je koncepcija prikaza iste lokacije, kroz različite povijesne periode, zanimljiva – muzej me nije posebno impresionirao.
Kako smo se proveli?
Proveli smo se odlično, prije svega zato što smo bili u dobrom društvu dragih prijatelja. I bez ljubičastih kadrova lelujave lavande, Provansa je impresivna. Marseille je grad kojem bih posvetila jedan dan, no mali gradovi u samoj Provansi zaslužuju više vremena nego što smo ovaj put imali. Francuska je hrana, naravno, izvrsna – na mojoj osobnoj ljestvici prestigla je i Talijane i Katalonce. Iako ovaj dio Europe još ne poznajem dovoljno dobro, osjećam da ćemo se vratiti i ponoviti doživljaj – s malom doradom.