Nađoh se tako u Pragu. Zgodan gradić, lijepo se razvio i dogurao gotovo do jedan i pol milijun stanovnika. Stoljetna povijest vidljiva je u njegovoj prostranosti, arhitekturi i naslojenosti svega što se tu događalo. Komunizam je izbrisan, srednjovjekovlje je vraćeno bez suvišnog: zar da se vraćamo u prošlost? U srednji vijek?
Prag je ona prava Europa jer Češka još nije postala zemlja trećeg svijeta, kao mnoge njezine zapadne kolegice, i to što su se riješili komunizma i otvorili svijetu Česima nije značilo da će sad uvesti nešto novo što će ih pokoriti na drugi način i oduzeti im identitet, kojekakve došljake odasvud pa da postanu raznolika talionica naroda. Nisu kliknuli: sloboda! Sad možemo napokon govoriti engleski, a ne više ruski. Jupi, više nismo ČSSR, sad možemo biti Ček Ripablik, kao što su Hrvati od SR Hrvatske evoluirali u Kroejšu. Česi nisu Prag oblijepili engleskim natpisima i nazivima, prešarali ga grafitima i preplavili migrantima do te mjere da se domaći nađu u manjini. Čini mi se da se dobro drže, da odolijevaju navali. Nema prosjaka, čudaka, uličnih bandi. Izgleda da si čak i kuhaju sami jer nisam vidio mnogo dostavljača. Češka je onakva kakva bi svaka zemlja trebala biti, našla je ravnotežu između nacionalizma i internacionalizma.
Svijet je ionako premrežen, premazan i pomiješan, ne treba nam to dodatno nabijati na nos. Dolazimo u velike gradove diviti se njihovim znamenitostima jer ne možeš svugdje u svijetu imati rođake i obitelj pa da upijaš dušu iz prve ruke. U Pragu bi te znamenitosti bile Karlov most, katedrala svetog Vida i Tinska katedrala, a sve to projektirao je isti čovjek, Peter Parler koji je u Češkoj postao Petr Parléř, a rođen je kao Peter von Gemünd, dakle Nijemac koji se u 14. stoljeću doselio u Češku. Iz Njemačke se doselio i koje stoljeće mlađi Christoph Dientzenhofer koji je projektirao crkvu svetog Mikulaša ili Nikole, čiju zelenu kupolu ne možete izbjeći na panorami praga. Dakle, fluktuacija ionako postoji kako god se uzme, nije potrebna dodatna, preočita i preegzotična.
Ima u Pragu engleskih natpisa i domaćih ljudi koji govore engleski, ali je sve to dovoljno umjereno pa bi se to moglo reći da je to zbog mnogobrojnih turista u gradu, a ne nešto što se širi društvom neovisno o vanjskim utjecajima. U tramvaju se iz zvučnika čuje samo češki, na primjer, a ne kao u ZET-u jer smo mi valjda veći kozmopoliti i važno nam je da osim Hrvata i ono dvoje stranaca u tramvaju razumije gdje su i kamo idu. Danas postoje aplikacije koje prevode sve natpise na licu mjesta i zbog kojih će, nadam se, višejezični natpisi izumrijeti. Čak se i govor sad prevodi u stvarnom vremenu pa možda u budućnosti prestanemo natucati globalski engleski i prepustimo se automatskom prevoditelju, kao što smo se prepustili navigacijama.
Zbog društvenih i tehničkih novotarija prolazimo bez putovnice kroz nekoć spore i temeljite provjere, nema strogih pogleda policajaca ispod šilta, koji bučno lupaju štambilje u putovnice. Nema gigantskih slova i kipova o sovjetskoj slozi i Trabanata i Lada koje voze okolo, a i Škode su se osuvremenile. Dobro je to, ali nedostaje ona Češka iz čehoslovačkih vremena. Ne nedostaje komunizam nego to vrijeme u kojem je slučajno i, na sreću, privremeno vladao komunizam, ali su se izvozile serije kao Bolnica na kraju grada, crtići od kojih sam Krteka viđao na svakom koraku, no nisam vidio Pata i Mata, Amalku, Muharka i Kamička ili Dašenku.
Lani, kad smo bili u Firenci i Pisi, poželio sam kupiti prigodnu majicu. Malo mi je glupo slikati se i na fotografiji iz Firence nositi majicu na kojoj piše Istanbul, a i dobro dođu te majice da ne moram razmišljati gdje sam to. Našao sam u Firenci dobru majicu, ali pri kupnji nisam uspio progovoriti nijednu riječ talijanskog jer prodavač nije bio Talijan i nije znao talijanski, a baš ni engleski tako da se sve svelo na razmjenu robe za novac. Mogao sam je i preko interneta naručiti. Za hranu mi nije važno, meni su naše pizze na primjer bolje od talijanskih, a ni češki knedlički me nisu oduševili. Ali kad skucam novac i nekamo otputujem, onda to ne činim zato da mi u Italiji Indijac proda majicu i ispeče mi pizzu, kao što ne želim ni u Mađarskoj gledati flamenko ni u Španjolskoj čardaš, niti želim dobacivati novac uličnom sviraču koji u Češkoj pjeva Sinatrin My Way ili u Parizu Wonderwall niti želim u Vilniusu gledati spomenik Franku Zappi koji u tom gradu nikad nije ni bio. Putujem zato da u tih nekoliko dana osjetim nešto autohtono, od jezika nadalje.
Nova vremena olakšala su putovanja, ali su tim više ta putovanja izgubila smisao kad je svugdje sve isto. Ne možeš se tako lako igrati istraživača i otkrivati razlike. Ne čuju se tako lako lokalni jezici, rjeđe se vide lokalna lica. Što se hrvatske prisutnosti tiče, našli smo samo jednu rečenicu u samostanu Emausu, gdje se spominju glagoljaši iz Ćokovca na Pašmanu, i restoran Chorvatský Mlýn. Masa gradova uz svoje znamenitosti ima replike Eiffelovog tornja i zapravo ne trebate ići dalje od Minimundusa da ih vidite. Gradovi sve manje nude sebe, a sve više neke međunarodne izmišljotine. Kad ne mogu privući turiste u muzej grada tog i tog ili povijesti te i te zemlje, nude muzej seksa, čokolade, torture, senfa, mamurluka, smijeha, prekinutih veza, pepeljara, šiljila i prljavštine iz pupka, no to već zadire u psihologiju masa. Jer ima i onih koji satima stoje u redu na suncu da bi vidjeli velika svjetska djela, a neki idu i u jedne i u druge muzeje, nešto se čini iz zabave, nešto iz kulturnih pobuda.
Pretpostavka da su turisti sposobniji savladati šablonu karte javnog prijevoza ako im se imena stanica prevedu na engleski vodi poanti ovog teksta, a to su samo ime grada i zemlje, povezano s mojom uzaludnom željom da i u Pragu kupim majicu. Bilo je lijepih majica, ali s pogrešnim natpisom jer tražio sam isključivo majice s natpisom Praha, dakle pravim imenom grada, a ne Prague, kako ga pišu neki negdje. Na željezničkom kolodvoru vidio sam da se glavni grad Češke zove Praha, i na još nekoliko mjesta, inače bih, bez ranijeg iskustva, pomislio da se zove Prague jer to piše na svim suvenirima i majicama, ali i na restoranima i svugdje drugdje. Čak i kad nađete Praha na nekoj majici, ispod će biti nadopisano Czech Republic, da ne bi turist opet zaboravio gdje je. Možda su turisti stvarno glupi pa im treba podilaziti ili su glupi voditelji turističke kampanje ili sam ja glup ili su moja očekivanja prevelika ili tu netko nekoga podcjenjuje ili se svi skupa pre… prave važni. Šteta što mi nemamo tu raskoš da nam se prijestolnica zove nekako drukčije na engleskom pa da se možemo tim imenom razmetati pred strancima jer Agram i Zagabria nisu nam dovoljni pa se u nevolji držimo domaćeg. Na sreću, možemo svugdje pisati Croatia i možete se pokušati okladiti s nekim hoćete li na Dolcu ili na moru pronaći suvenir na kojem piše Hrvatska bez pojašnjenja Croatia. Čak i kad prodaju glagoljicu, pišu Croatia. Čak sam vidio nečiju tetovažu na glagoljici, koju sam uz mnogo muke uspio dešifrirati. Pisalo je „What have I done“. Na glagoljici.
U češkom se slovo G viđa samo u stranim riječima, a u slavenskim riječima na mjestu gdje stoji naše G u češkom je slovo H, kao u parovima gnijezdo – hnízdo, grom – hrom, noga – noha. Zato ni Prag ne može izvorno imati to G nego H i nema veze s prahom ni praškom pa čak ni kućnim pragom. Češko Praha odgovara poljskom toponimu Praga, što je četvrt u Varšavi, a vjerojatno i našoj Pražnici, naselju na Braču čije ime Petar Šimunović dovodi u vezi s glagolom pražiti, što znači „krčiti zemljište izazivanjem požara“. Imamo, napokon, u centru Zagreba i Prašku ulicu. Uglavnom, zbog svega toga, ne želim da mi na majici piše Prague. To jedno slovo, to G umjesto H, kvari mi sve dostojanstvo i inventivnost koje su Pražani pokazali na drugim poljima. Na sreću sad imaju ovaj članak zbog kojeg će sve to promijeniti. Očekujem savonarolsku husitsku lomaču taštine svih Pragueova na Václavskim náměstíma, ondje gdje se spalio Jan Palach, vjerojatno nesvjestan sličnosti svojeg čina i etimologije Praga.