Nagrada Booker za mene je, uz preporuke prijatelja, najrelevantnija referenca za posezanje za nekom knjigom, jer za razliku od razvikanih listi best-sellera (poput one New York Timesa), garantira kvalitetnu književnost, ali i pruža uvid u suvremene trendove, autore i djela svjetske književnosti vrijedne pažnje. Knjiga Orbita nagrađena je ovom prestižnom nagradom 2024. godine, pri čemu je Samantha Harvey uspjela prekinuti razdoblje od čak pet godina tijekom kojeg ova nagrada nije dodijeljena ženskoj spisateljici, jer, kako su napisali članovi žirija, „Svojim jezikom lirizma i pronicljivosti Harvey nam naš svijet čini neobičnim i novim.“
S druge strane, na čitanje ove knjige privukla me njezina tematika. Naime, generalno ne volim razmišljati, pričati i čitati o svemiru, budući da me ta tema podsjeća na ljudsku prolaznost, pa sam pred sebe postavila izazov konačno pročitati nešto o tome. I moram priznati da ne samo da me knjiga očarala u književnom smislu, nego me je svojim izričajem i osjećajima koje budi nekako umirila i osnažila. Dio toga pripisujem izričaju. Rečenice poput „Sekunde se razlažu, znače sve manje i manje. Vrijeme se skuplja u točku na polju prazne bjeline, izvjesne i besmislene, onda natiče, gubi rubove i oblik.“ nekako ispunjavaju. No veći dio toga pripisujem osjećajima koje knjiga budi kada se čitaju rečenice kao „To mjesto bez granica, taj zapanjujuće blistavi, viseći dragulj.“ koje usrećuju, ali i osjećajima koje bude rečenice kao što su „Zar ne možemo prestati zlostavljati, uništavati, haračiti i rasipati Zemlju o kojoj nam ovisi život?“ ili „Kad pogledaju planet, teško je naći mjesto za blebetavu pantomimu politike kakvu vide u vijestima; čini se da je ta pantomima uvreda veličanstvenoj pozornici na kojoj se sve odvija, uvreda njezinoj blagosti…“.
Sadržajno, riječ je o 24 sata života, dakle 16 obilazaka Zemlje, odnosno 16 izlazaka i 16 zalazaka sunca, šestoro astronauta – Amerikanca Shauna, Britanke Nell, Japanke Chie, Rusa Antona i Romana te Talijana Pietra. Saznajemo ponešto o životu na međunarodnoj svemirskoj postaji – kako se astronauti hrane, vježbaju, spavaju te s kojim se izazovima susreću, no ono što je središte romana je ono o čemu i kako razmišljaju, što im nedostaje i čemu se nadaju. Iako zasigurno zanimljiv onima, kao meni, koji nemaju puno saznanja o komplikacijama praktičnog života u svemiru, riječ je o romanu koji ponajprije budi pozitivne osjećaje prema svemiru, Zemlji i njezinim „malim“ ljudima.
Žanr: roman
Mjesto i vrijeme radnje: 24 sata u Zemljinoj orbiti u današnje vrijeme
Broj stranica: 155
UKUPNI DOJAM: 4/5
Jezik/stil: 4/5
Sumornost: 2/5 (iako sveukupno pozitivnog ozračja, knjiga povremeno budi sjetne osjećaje te egzistencijalnu zabrinutost)
Poželjno predznanje: 3/5 (dobro poznavanje suvremene pop kulture, osobito za razumijevanje zanimljivih lista onoga što astronaute nervira, umiruje, iznenađuje, izluđuje i što očekuju)
Preporuka za čitanje: 4/5
p.s. Doživljaj knjige ovisi o tome tko i u kojem životnom trenutku čita.